Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog


14.08.2007.

Sapna

U administrativnom pogledu Sapna je kao opcina pocela egzistirati od 18. marta 1998. godine kada se na osnovu Odluke Federalnog parlamenta po prvi put sastalo Opcinsko vijece. Opcina Sapna je nastala podjelom opcine Zvornik na dva dijela: na opcinu Zvornik u RS i opcinu Sapna u [[Federacija Bosne i Hercegovine|FBiH Medjutim, Sapna je imala svoju autonomnost jos od ranog perioda istorije BiH. Poznato je da su na podrucju Sapne ljudi zivjeli jos od najstarijih vremena. Sapna kao administrativno – teritorijalni pojam se spominje jos u periodu srednjeg vijeka. Poznat je i na najstarijim kartama ucrtan naziv Zupa Sapna. U onom vremenu taj naziv je predstavljao podrucje koje je egzistiralo kao jedna autonomna cjelina. Dokaz aktivnog zivljenja ljudi na podrucju Sapne su mnogobrojni stecci koji se i danas nalaze u naseljima: Handelici, Mededa, Gornja Sapna itd. U periodu srednjeg vijeka Sapna je predstavljala vazno komunikacijsko podrucje izmedju tadasnjih gradova Zvornika i Teocaka. Dolaskom Osmanlija na ove prostore Sapna se pominje kao nahija Sapna koja pripada zvornickom sandzaku koji je osnovan u periodu izmedu 1478. i 1483. godine. Veoma aktivnu naseljenost ljudi iz ovog perioda potvrdjuju mnogobrojna mezarja koja se nalaze na vise lokaliteta. Za vrijeme austro – ugarske vlasti Sapna pripada zvornickom kotaru (srezu). Takodjer u vrijeme kraljevine SHS odnosno Kraljevine Jugoslavije Sapna je bila u sastavu sreza Zvornik kao jedna od deset opcina, a u sastavu okruga tuzlanskog. Nakon Drugog svjetskog rata Sapna ce egzistirati kao opcinsko srediste sve do 1958. godine kada se gasi zvornicki srez i prikljucuje tuzlanskom, a opcina Sapna se pripaja opcini Zvornik. Tokom agresije na BiH dio tadasnje opcine Zvornik, odnosno danasnja opcina Sapna se na veoma efikasan nacin organizirala i opstala kao slobodna teritorija. Sve navedeno govori da je opcina Sapna bila i ostala kompaktno podrucje kako u historijskom tako i u danasnjem smislu.

Stanovnistvo

Po posljednjem sluzbenom popisu stanovnistva iz 1991. godine, naseljeno mjesto (gradic) Sapna, bilo je u sastavu opcine Zvornik , a imalo je 1.807 stanovnika, sljedeceg nacionalnog sastava:

  1. Bosnjaci - 1.722 (95,29)
  2. Srbi - 46 (2,54)
  3. Hrvati - 6 (0,33)
  4. Jugoslaveni - 14 (0,77)
  5. ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 19 (1,07)

Sapna danas

Veci dio bivse opstine Zvonik Daytonskim sporazumom je pripao Republici Srpskoj. Manji dio, naselja: Sapna, Godus, Kraljevici, Medjedja, Rastosnica, Rozanj i dijelovi naselja Baljkovica, Kiseljak, Nezuk, Vitinica i Zaseok pripao je Federaciji. Na tom dijelu, povrsine 118 km², formirana je nova opcina - opcina Sapna. Na njenom prostoru zivi oko 14.389 stanovnika.

Podrucje ove opcine je izrazito poljoprivredno. Njen brdsko - planinski polozaj je pogodan za razvoj vocarstva i uzgoj stoke. Da bi se mogla razvijati savremena proizvodnja, potrebno je izgraditi infrastrukturne objekte: puteve, elektricnu mrezu, uvesti mehanizaciju, podici pogon za preradu poljoprivrednih proizvoda. Neki od ovih projekata su vec realizirani.

Institucije

Vec ste mogli procitati o tome kako je ovaj prostor izgledao u historijskom smislu te nacin na koji je on imenovan Opcinom Sapna nakon ovoga rata. Osim Opcine, Sapna ima i Policijsku stanicu, Dom Zdravlja, filijale Penzionog i zdravstvenog osiguranja, postu, banku, Elektro-distribuciju, Radio stanicu Glas Drine, Civilnu zastitu, nekoliko filijala razlicitih osiguravajucih kuca, Osnovnu i Srednju skolu a jedna je u osnivanju. Osim toga, ovdje egzistira i nekoliko privatnih firmi koje su uspjesne u svome poslu. Prije svega tu mislimo na DOO Rubus, koja se bavi rasadnickom proizvodnjom i otkupom mlijeka, lanac trgovina Bamim, zatim firme Adsa, Kahrib, Fontana, Torus, Sapnapromet, Cektalo-promet i desetine drugih, manjih firmi.

Sport

Fudbalski Klub Vitezovi Sapna je osnovan 1997. godine i otada se takmici u kantonalnim ligama Tuzlanskog kantona. U prve dvije godine postojanja klub je presao iz 3. u 1. kantonalnu ligu gdje je i danas. Domace utakmice igra na Gradskom stadionu u Sapni. Osim ovog kluba na istom stadionu igra i FK Mladost Vitinica. FK Jedinstvo Nezuk je oformljen pa ugasen. Boja dresova FK Vitezova je zelena a FK Mladosti plavo-bijela.

07.08.2007.

Doboj Istok

Gografija

Mjesne zajednice u opcini Doboj Istok

Opstina Doboj Istok je formirana 10. marta 1998. godine i to od pet naseljenih mjesta istocnog dijela prijeratne opstine Doboj. Njena povrsina iznosi oko 40 km². Na podrucju opcine zivi oko 11.000 stanovnika i jedno je od najgusce naseljenih podrucja Tuzlanskog kantona. Teritorija opcine je uglavnom ruralna i obuhvata pet mjesnih zajednica: Stanic Rijeka, Klokotnica, Brijesnica Velika, Brijesnica Mala, Lukavica Rijeka.

Privreda

Spada u red najmanjih i najpersepktivijih opstina u Bosni i Hercegovini. Sjediste poznate preradjivacke firme "Vegafruit" je u opstini Doboj Istok. Pored nje, na prostoru opstine, egzistira veci broj privrednih subjekata koji cine dobru osnovu za privredni razvoj i prosperitet ove male i mlade opstiine.Iako se ekonomija naseljenih mjesta nase opstiine, prije rata, bazirala uglavnom na poljoprivrednoj proizvodnji danas je podrucje opcine Doboj Istok prepoznatljiva atraktivna poduzetnicka sredina, orjentirana ka razvoju male privrede, odnosno malih i srednjih preduzeca. Regionalno je prepoznatljiva po industriji zdrave hrane, metalne i drvopreradjivacke industrije, tekstilne, trgovinske i ugostiteljske djelatnosti, sto je ujedno i osnovna vizija privrednog razvoja nase opstiine. Danas postoji oko 200 privrednih subjekata, kako pravnih tako i fizickih lica. Veliki poljoprvredni potencijal, pogodni klimatski uslovi, razvijena infrastruktura te povoljan geografski polozaj otvaraju i pruzaju nasoj opstiine vrata za dalji, brzi i bolji razvoj.

Opstiine Doboj Istok raspolaze i znacajnim prirodnim resursima, koji se ogledaju prije svega u poljoprivrednom i sumskom zemljistu, velikim brojem izvora za snabdijevanje vodom te rudnim bogatstvima. Poljoprivredno zemljiste zauzima 43,07% dok sumsko zemljiste zauzima 27,43% ukupne opstiinske povrsine.


Glavni privredni resursi ove opcine, na cemu je i bazirana ukupna ekonomska situacija opstiine, nalaze se u proizvodnji hrane, tekstilne industrije i gradjevinarstva. Osim toga, potencijala ima i u sektorima poput ugostiteljstva i zanatstva te trgovine. Bez obzira na relativno veliki potencijal za privredni razvoj i ekonomsku stabilnost opcine, prisutna je velika nezaposlenost radno sposobnih osoba. Tako je na Birou za zaposljavanje nase opstiine, sa stanjem 30.06.2005. godine registirano 2866 nezaposlenih lica. Od tog broja sa VSS nezaposleno je 14, sa VSS 19, sa SSS 467, VKV radnika 33, KV radnika 1379, PKV radnika 58 dok je NKV radnika ukupno nezaposleno 89. Evidentan je i podatak da od ukupnog broja nezaposlenih osoba njih 605 nikada nije zasnivalo radni odnos, a to su uglavnom KV radnici raznih struka mladje zivotne dobi.

Istorija

OpstiineaDoboj Istok je formirana 10.03.1998.godine i to od pet naseljenih mjesta istocnog dijela prijeratne opstiine Doboj. Prostor opstiine Doboj Istok bio je naseljen jos u srednjem vijeku, o cemu govore brojni ostaci materijalne kulture, stecci i nisani, sacuvani do danas.

Evidentno je da se nazivi naseljenih mjesta Brijesnica i Klokotnica, u istorijskim dokumentima, spominju jos 1528. godine, dok se naselja Lukavica Rijeka i Stanic Rijeka spominju 1533. godine.

Najvise istorijske zaostavstine na podrucju opstiine ima iz perioda turske vladavine. Skoro u svakom naselju nase opstiine postoje turska groblja, javne cesme te drugi sakralni objekti.

Saobracaj i turizam

Podrucju opstiine, zahvaljujuci i svom geografskom polozaju, veoma dobro je sabracajno povezano sa okolnim podrucjima i jako frekventno u tom smislu, tako da zadovoljava potrebe svojih gradjana. U opstiini osnovana i turisticka agencija koja djeluje posredstvom Opstiinske sluzbe za privredu, finansije i poduzetnistvo. Iako nema narocito razvijenih turistickih destinacija, podrucje opstiine Doboj Istok posjeduje veoma zavidne prirodne potencijale u tom smislu, koji ce, nadamo se, u dogledno vrijeme koristiti svrsi svoga potencijala.

Jedna od turistickih atrakcija nase opstiine svakako je svojevrstan oblik "bosanskog parka", koji se nalazi u Klokotnici i u okviru kojeg se njeguju bosanske starine, odnosno stari zanati.  

03.08.2007.

Gracanica

Istorija

Gracanica se po prvi put spominje u osmanskim izvorima 1528. godine. Naselje je pripadalo nahiji Soko, i bilo je poznato po rudniku zeljeza. Centar nahije Soko predstavljao je srednjovjekovni utvrdjeni grad Sokol, koja se nalazi na oko 6 km udaljenosti od grada.
Naselje Gracanica je predstavljalo najvece naselje nahije Soko. Status grada (kasabe)Gracanica je stekla nesto prije 1548. godine, a do 1604 godine Gracanica je brojala deset mahala sa osam dzamija i mesdzida, vise kulturno-prosvjetnih ustanova, hamamom itd., te 25 registriranih esnafa. Po broju stanovnika dosegla je nivo Donje Tuzle (danasnja Tuzla). Negdje krajem 17. vijeka, Ahmed-pasa Budimlija, najznacajniji gracanicki vakif, izgradio je carsijsku dzamiju, hamam (javno kupatilo) i sahat kulu koja je godinama prepoznatljivo obiljezje gracanicke carsije. U prvoj polovici 19. vijeka , gradacacki kapetani iz porodice Gradascevic (Osman-beg, Murat-beg i Hadzi Becir-beg) osnovali su jos tri znacajna vakufa, te izgradili dvije medrese, vise desetina ducana, hanova i drugih koristonosnih objekata.
U vrijeme austrougarske okupacije BiH 1978. godine, pred Gracanicom se odigrala jedna od najvznacajnijih bitaka, u kojoj su zdruzene snage Bosnjaka pod komandom pljevaljskog muftije Mehmed Vehbi ef. Semsekadica pobijedile okupatora i prisilile ga na povlacenje ka Doboju.
Tokom austrougarskog doba, Gracanica dozivljava intenzivan privredni, urbani i kulturni razvoj. Izgradjen je veci broj zgrada, uredjena glavna gradska ulica (carsija), izgradjena uskotracna pruga koja je povezivala Gracanicu sa zeljeznickom prugom Doboj-Tuzla.
U vrijeme Drugog svjetskog rata, Gracanica je uglavnom izbjegla veca stradanja, uprkos blizini cetnickih uporista na Ozrenu i Trebavi, zahvaljujuci dobroj organizaciji odbrane (kroz Domobransku dobrovoljacku bojnu, tzv. legiju). Od 1943. godine do kraja rata, Gracanica je u vise navrata padala u partizanske ruke i bivala ponovo zauzimana od ustaskih i njemackih snaga, pri cemu je velik broj Gracanlija odlazio s partizanima. Konacno je oslobodjena 7. aprila 1941. godine. Tokom pola stoljeca socijalisticke Jugoslavije, Gracanica dozivljava intenzivan razvoj u svim poljima. Izgradjena su brojna stambena naselja i proizvodni pogoni (uglavnom lahke industrije), a od kasnih 80-tih zapaza se ubrzan razvoj malih privatnih preduzeca.
U vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, Gracanica je dala znatan doprinos odbrani zemlje. Na juznoj polovini prijeratne opcine Gracanica (podrucje Ozrena) u jesen 1991. godine neustavno i jednostrano je proglasena nova "srpska opstina" Petrovo. U proljece 1992., nakon niza subverzivno-teroristickih napada u organizaciji lokalnog SDS-a, zapocelo je spontano samoorganiziranje gradjana kroz tzv. mahalske straze, zatim mobiliziranje rezervnog sastava milicije, a potom i Teritorijalne odbrane. Agresor je otpoceo ratna djejstva u maju 1992. godine, ali branitelji su mu se uspjesno suprostavili, a u ljeto i jesen iste godine postigli su i znacajne uspjehe oslobadjanjem dva sela, Gornje Lohinje i Lendica. Do kraja godine, u Gracanici je od jedinica Opstinskog staba TO formirana 111. brdska brigada, a potom i Operativna Grupa 2 (OG-2), na celu koje je do pocetka 1995. stajao pukovnik Osman Puskar i u sastav koje su usle jos i 109. brigada (Doboj Istok) i 117. brigada (Lukavac). Osim odbrane vlastite zone odgovornosti, dijelovi jedinica OG-2 su ucestvovali u borbama na drugim ratistima, od gradacackog do olovskog i vareskog. Godine 1994. od najboljih boraca OG-2 formirana je nova 212. oslobodilacka brigada, sa komandom u Gracanici, koja se tokom iste godine istaknula u mnogim borbama, a posebno u oslobodjenju vaznih kota Vijenac i Vis. Pocetkom 1995., izvrseno je preimenovanje brigada OG-2, pri cemu 111. brdska brigada postaje 221. brigadom, a 212. - 222. oslobodilackom brigadom. OG-2 je preformirana u 22. diviziju KoV, kojoj je pored dotadasnjih brigada OG-2 pridodata i 225. brigada Banovici. Ova divizija je odigrala znacajnu ulogu u borbama na ozrensko-vozuckom ratistu u jesen 1995. godine. Tokom citavog perioda agresije na BiH, Gracanica se stalno nalazila na meti agresorske teske artiljerije, pri cemu je, pored ogromne materijalne stete, zivot izgubio i velik broj civila.

Stanovnistvo
Po posljednjem sluzbenom popisu stanovnistva iz 1991. godine, opcina Gracanica imala je 59.134 stanovnika, rasporedjenih u 28 naselja. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, veci dio opcine Gracanica usao je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. U sastav Republike Srpske usla su naseljena mjesta: Boljanic, Bosansko Petrovo Selo, Kakmuz, Karanovac, Porjecina i Sockovac, te dijelovi naseljenih mjesta: Skipovac Donji i Skipovac Gornji. Od ovog podrucja formirana je opstine  Petrovo.

Nacionalni sastav stanovnistva - opcina Gracanica, popis 1991.

ukupno: 59.134

Bosnjaci - 42.599 (72,03%)

Srbi - 13.558 (22,92%)

Hrvati - 132 (0,22%)

Jugoslaveni - 1.530 (2,58%)

02.08.2007.

Gradacac

Istorija]

U opstini i Gradacac, spomenutoj 1302. godine nalazio se grad Gradac o kome imamo obavijest iz 1465.
Pod Osmanlijskom je vlascu od 1512. Gracacka (Gracac je stariji naziv za Gradacac.) nahija spomenuta je u jednom defteru iz 1533. dok se 1634. navodi da Gradacac pripada Gracanickom kadiluku. To je ujedno i prvi dokumenat u kojem se ovo mjesto javlja pod sadasnjim svojim imenom. Nakon Karlovackog mira (1699.) Gradacac, kojem je tada bila namijenjena odbrana osmanlijskih granica na Savi, mnogo dobiva na svom strateskom znacaju. Godine 1701. postaje palanka, a od 1710. sjediste kapetanije. Poslije toga varosica se brzo razvijala, pa je polovinom 19. stoljeca imala dva hana, dvije medrese, cetiri dzamije, nekoliko mekteba i oko 40 trgovackih i zanatskih radnji. Najveca zasluga za takav prosperitet mjesta pripada gradacackim nasljednim kapetanima iz obitelji Gradascevica: Osman-kapetanu i Murat-kapetanu, a narocito predvodniku vojske bosanskih feudalaca u borbi protiv osmanlijske uprave 1830. godine, Husein-kapetanu, bolje poznatom pod imenom "Zmaj od Bosne".

Gradacacka tvrdjava

Izgradnja postojeceg tvrdjavskog kompleksa u ovom mjestu zapoceta je 1765. a dovrsena do 1821. godine. Unutar siroko razvedenih bedema ovog fortifikacionog sistema koji ima tri ulaza osigurana kapi-kulama, nalazi se oko 18 m visoka, od opeke sagradjena trospratna kula s tornjem na vrhu. Masivno gradjena cetverokatna sahat-kula, kvadratne osnove, visoka 22 m, najmladji je objekat te vrste u Bosni i Hercegovini. Podigao ju je 1824. godine Husein-kapetan Gradascevic.

Narodne legende

I u okolini Gradacca ima nesto sacuvanih tragova proslosti i mjesta za koje su vezane jos zive narodne legende i predanja. Najinteresantniji je fra Lovrin grob u selu Turicu. Ovaj stari grob potice iz konca 18. stoljeca i odavno je presao u legendu.

Geografija

Gradacac se nalazi na nadmorskoj visini od 129 m, na rjecici Gradasnici, medju obroncima planine Majevice i Trebave. Poznat je vocarski kraj i jedan od najvecih proizvodnih i trgovackih centara sljivom u Bosni i Hercegovini.

Stanovnistvo

Po posljednjem sluzbenom popisu stanovnistva iz 1991. godine, opcina Gradacac imala je 56.581 stanovnika, rasporedjenih u 38 naselja. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, veci dio opcine Gradacac usao je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. U sastav Republike Srpske usla su naseljena mjesta: Blazevac, Krcevljani, Njivak, Orlovo Polje, Pelagicevo, Samarevac, Tolisa i Zelinja Gornja, te dijelovi naseljenih mjesta: Donja Tramosnica, Donje Ledenice, Donji Skugric, Gornja Tramosnica, Gornje Krecane, Gornje Ledenice, Jasenica, Porebrice, Rajska, Sibovac i Turic. Od ovog podrucja formirana je opcina Pelagicevo.

Nacionalni sastav stanovnistva - opcina Gradacac, popis 1991

ukupno: 56.581

Bosnjaci - 33.856 (59,83%)

Srbi - 11.221 (19,83%)

Hrvati - 8.613 (15,22%)

Jugoslaveni - 1.436 (2,53%)

ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 1.455 (2,59

Privreda

Najznacajnije industrije u Gradaccu su tekstilna, hemijska, masinska i prehrambena. Gradacac je i mjesto odrzavanja tradicionalnog medjunarodnog Sajma sljive.

02.08.2007.

Srebrenik

Srebrenik je gradić koji se nalazi u Tuzlanskom bazenu u dolini rijeke Tinje, na pruzi i putu Brčko-Tuzla-Sarajevo.

Istorija

Srebrenik se u iistoriji prvi put pominje godine 1333. Prvi pisani dokument o postojanju ovog drevnog grada jeste povelja Stjepana II. Kotromanića od 15.02.1333., kojom on, kao bosanski Ban, Dubrovačkoj republici ustupa Ston i Rat, otvarajući trgovinske puteve Dubrovnika sa Bosnom. U to vrijeme Srebrenik je bio i prijestolnica srednjevjekovne Bosne kojom su vladali Kotromanići, utemeljivši njene najprostranije granice. Bosna se tada prostirala od Save na sjeveru, Zadra i Knina na zapadu i Herceg Novog na jugoistoku. Ugarski kralj Matija Korvin u oktobru 1464. prodire sa vojskom u sjeveroistočnu Bosnu i zauzima Srebrenik. Od osvojenih krajeva formira Srebreničku banovinu, koju uređuje po strogim vojničkim principima. Za zapovjednika Banovine postavlja hrvatskog velikaša Nikolu Iločkog.

O zauzimanju Srebrenika od strane Osmanlija postoje dvije historijske verzije: po prvoj Srebrenik je osvojen 1512.godine, zajedno sa Teočakom. Druga je verzija da je 1521. godine bosanski sandžak-beg Feriz-beg zauzeo Srebrenik, Sokol i Tešanj. Interesantno je narodno predanje o zauzimanju Srebrenika od strane Osmanlija. Kako je osmanlijska vojska bila brojčano nadmoćna, branitelji Srebrenika su u toku noći napustili grad, potkovavši konje naopako da bi prikrili tragove svog povlačenja. Zbog tragova kopita Osmanlije su mislili da je gradu stigla pomoć i dugo su oklijevali da ga pokušaju zauzeti. Nema pouzdanih podataka o tome kada je sagrađena srebrenička tvrđava, ali je posve sigurno da su je sagradili Mađari za vrijeme njihove vladavine u Bosni. Dograđivali su je Osmanlije, o čemu svjedoči dograđena džamija koja je služila za potrebe posade, odnosno turskih askera.

U periodu poslije Osmanlija Srebrenik je bio u izvjesnoj historijskoj zaleđini, tako da nema puno svjedočenja o gradu u periodu austro-ugarske vladavine niti Kraljevine Jugoslavije. Ponovno historijsko buđenje Srebrenik doživljava u periodu poslije Drugog svjetskog rata. Gradnja pruge Brčko-Banovići i putne dionice Županja-Sarajevo-Opuzen daje Srebreniku impuls napretka i oživljavanja.

Geografija

Srebrenik se nalazi u dolini rijeke Tinje, na pruzi i putu Brčko-Tuzla-Sarajevo (Tuzlanski bazen). Prosječna nadmorska visina je 199 metara, površina općine je 249 km2. Na tom području je 1991. godine živjelo 40.796 stanovnika. Općina Srebrenik okružena je planinskim masivima Majevice i Trebave koji se spuštaju u prostranu ravnicu kroz koju od juga prema sjeveru protiče rijeka Tinja. Stanovništvo Srebrenika i okolnih naselja bavi se, uglavnom, ratarstvom, vočarstvom i stočarstvom. Zadnjih decenija perioda Socijalisticke federativne republike Jugoslavije razvija se i industrija namještaja, građevinskih materijala, tekstila. Najznačajniji historijski spomenik je srednjovjekovni grad Srebrenik. Unutar njegovih zidina je od 1977. godine održavana redovna godišnja manifestacija "Srebrenik-otvoreni grad umjetnosti". Srebrenik je danas otvoreni grad umjetnosti, poznat po trgovinskim sajmovima i uspješnoj privatnoj inicijativi. Vlastitim naporima i uz pomoć šire zajednice građani Srebrenika su nakon Drugog svjetskog rata izgradili potpuno novi grad sa savremenim kapacitetima (osam osnovnih škola, obdanište, Srednjoškolski centar, Dom zdravlja, Dom kulture sa bibliotekom, kinom i galerijom).

Stanovništvo

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Srebrenik imala je 40.896 stanovnika, raspoređenih u 49 naselja. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, općina Srebrenik u cjelini ušla je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine.

Nacionalni sastav stanovništva - općina Srebrenik, popis 1991.

ukupno: 40.896

Bošnjaci - 30.528 (74,64%)

Srbi - 5.308 (12,97%)

Hrvati - 2.752 (6,72%)

Jugoslaveni - 1.203 (2,94%)

ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 1.105 (2,73%)

Privreda

Lokalna strategija zakonodavno-izvršne vlasti općine usmjerena je ka stvaranju ekonomskog ambijenta i promovisanju što većeg broja razvojnih projekata. Općina Srebrenik donijela je čitav niz značajnih odluka i planskih dokumenata koji stimulišu ulaganja i otvaranje novih preduzetničkih firmi na njenom području, a nivo usluga, po zahtjevima preduzetnika , podignut je na visok stepen ekspeditivnosti i minimalne rokove u rješavanju svih zahtjeva iz domena općinske uprave. Uspostavom "Šalter sale" i "Centra za informisanje", informatizacijom rada općinskih službi te uspostavljanjem standarda rada i procedura standarda ISO 9001:2000, kao prvi organ uprave na Tuzlanskom kantonu, administracija općine Srebrenik na dobrom je putu da postane istinski servis građanima. Razvijena infrastruktura ( putevi, PTT-mreža, vodoopskrbni objekti, sistemi odvodnje i prečišćavanja otpadnih voda, željeznička pruga), kao i blizina granice, nekoliko ispostava banaka i mikrofinansijskih organizacija-osnovne su pozi-tivne reference i nezadrživi impulsi razvoja općine. Općina je usvojila i "Strategiju razvoja do 2010. godine" te u njemu prilagodila svoje organizovane naredne planske aktivnosti, a realizacizacijom projekata postići će se viši nivo razvoja općine. Srebrenik je prije rata (1992-95) bio nerazvijena općina, ali je, zahvaljujući sposobnoj lokalnoj upravi i vrijednim i sposobnim preduzetnicima, tokom rata a posebno u periodu nakon rata doživio nagli rast i razvoj, tako da se svrstao u red srednje razvijenih općina u BiH. I pored evidentnih proble-ma u procesu privatizacije nekih preduzeća, koja su bili nosioci razvoja u prijeratnoj općini Srebrenik, otežanih uslova privređivanja i velikog broja nezaposlenih lica, Srebrenik iz dana u dan postaje razvijeniji sa realnim perspektivama još bržeg razvoja. Privredni objekti koji karakterišu općinu Srebrenik, razmješteni su uglavnom duž kotline rijeke Tinje, pruge i magistralnog puta koji u velikoj mjeri naginju centralnom dijelu općine, gdje se formirao administrativni, kulturni, sportski i ekonomski centar općine. Na jugoistoku općine, koje obuhvata mjesno područje Tinja, smještena je savremena asfaltna baza preduzeća «Jata» Srebrenik te neposredno uz nju na lokalitetu «Orlove klisure» i kamenolom sa potrebnim kvalitetom za rad iste. Južno od centra općine, koje obuhvata mjesno područje D.Potok, smješten je rudnik kamenog krečnjaka koji čini novu eksploatacionu zonu preduzeća za proizvodnju kamena, betonskih elemenata i kreča «Ingram» a u samom centru naselja egzistira tvornica obuće «Aida» d.o.o., koja zbog teškoća na tržištu radi u otežanim uslovima. U centralnom dijelu općine neposredno uz grad Srebrenik, nalazi se preduzeće «Ingram» d.d. Srebrenik sa kamenolomom koji radi sa punim kapacitetom prerade kamena u različite vrste građevinskih elemenata. Inače preduzeće «Ingram» d.d. Srebrenik, upošljava najveći broj radnika na općini. Istina planski i postupno se vrši privođenje kraju eksploatacije i prerade kamenog krečnjaka u ovoj zoni a uporedo se stvaraju uslovi za potpun prelazak preduzeća u naselje Bjelave, D.Potok. U neposrednoj blizini preduzeća «Ingram» egzistiraju «Ekoherc» d.d. i «Herceg» d.d. Srebrenik, stabilna, profitabilna i perspektivna preduzeća za proizvodnju aluminijske i plastične stolarije, izvozne orjentacije, sa značajnim kapacitetima infrastrukturnih objekata. U samom centru grada, smještena su dva preduzeća koja obuhvataju značajnu zemljišnu površinu i zavidne infrastrukturne objekte a to su tvornica trikotaže i tvornica furnirnog namještaja. Zajednička karak-teristika ovih preduzeća je tehnološko, ekonomsko i tržišno mrtvilo te nezavršena privatizacija, koja bi u dogledno vrijeme trebala da oživi tehnološke procese u ovim firmama. U zapadnom dijelu periferije grada, na samoj lijevoj obali rijeke Tinje, punim kapacitetom rade: pekara «Klas» d.d. , «Corn flips» d.d. i fabrika zdrave hrane «Fana» d.o.o. sa savremenim tehnološkim pristupom i jakom pokrivenošću tržišta. Tu egzistira i nekoliko privatnih fabrika za proizvodnju namještaja i stolarije kao što su «Merceza» d.o.o. i «Hilana» d.o.o. , koje za sada izvrsno posluju na veoma probirljivom tržištu. U dijelu općine sa nižom nadmorskom visinom, na teritoriju mjesnog područja Špionica, nalazi se «Voćni rasadnik» d.d. koji se bavi proizvodnjom i uzgojem sadnog mate-rijala, sa težištem na sadnice šljive, jabuke, kruške, višnje, trešnje i dunje, jagodičastog voća te matičnjaka za podloge voćnih vrsta, a u saradnji sa firmama iz Holandije počelo je sa radom i preduzeće «Plantarium» za proizvodnju cvijeća, bilja, šumskih sadnica i podloga za sadnice voća interesantnih evropskom tržištu. Tu je takođe i firma za obradu i ugradnju mermera i granita «Sanit Granit» d.o.o, kao i «Jafa-Jase» d.o.o. za proiz-vodnju stolarije, te nekoliko firmi za proizvodnju rezane građe. Na području NN Luka nalazi se tvornica trikotažne konfekcije «Trevisana» d.o.o. Na općinskom području egzistira preko 500 privatnih firmi, većih ili manjih, tako da je teško obuhvatiti sve firme, ali je konstatacija da su zastupljene mnoge djelatnosti među kojima i proizvodnja šećer kocke, čokolade, metalnih proizvoda itd. Općina ima veoma razvijenu trgovačku djelatnost u okviru koje su stasale veli-ke firme, koje su ekskluzivni zastupnici značajnih evropskih proizvođača i koje svojom ponudom nadmašuju srebreničku tražnju, tako da se većina roba prodaje u drugim centrima BiH (kao što su "MUREX", "VEDA", "ORIJENT", "BOSLAM", „GREAT“ itd. Srebreničke prevozničko-špediterske firme su među najizraslijim u TK-u, a u sferi prevoza tečnih tereta među najboljim u BiH. Brojne benzinske pumpe su obilježje Srebrenika, a jedna od najpoznatijih firmi koja je dala prepoznatljiv imidž općini je i firma «Kopex-Sarajlić». Brojna je i sposobna građevinska operativa, a među najizraslijim firmama u ovoj oblasti, koje su podigle brojne stambeno-poslovne objekte u Srebreniku i BiH, su «Gromeks» d.o.o. Srebrenik i «Sekvo-ja»d.o.o. Srebrenik.

30.07.2007.

Lukavac

Istorija

O prošlim vremenima na ovom području nema mnogo da se kaže, ne zbog nedostatka arheološke građe ili historijskih podataka, nego zbog činjenice da se ovdje vijekovima nije ništa mijenjalo izuzev ratova koji su pomjerali granice osvajača ovog dijela naše zemlje. Interesantno je međutim, pomenuti da pronađeni ostaci kultura iz bronzanog doma na brdu Gradina kod Ozrena ukazuju da je područje ove općine bilo naseljeno još u prahistoriji.

Arheološki nalazi iz bakrenog doma u naselju Bokavići, koje se pod istim imenom spominje još 1512. godine, pokazuju da su ljudi iz ovog dijela BiH nalazili pogodne uslove za podmirivanje svojih životnih potreba još u staro doba, prije naše ere. U popisima početkom XVI. vijeka evidentirana je većina sadašnjih naselja lukavačke općine: Gornji i Donji Lukavac, Bokavići, Modrac, Srednja i Donja Smoluća, Puračić, Turija, Devetak, Dobošnica, Gnojnica, Kruševica itd. Ime Lukavac, koje se susreće i u drugim krajevima naše zemlje, spominje se u pisanim dokumentima 1528. godine kao Gornji i Donji Lukavac, a u popisu stanovništva iz 1885. godine spominje se kao Lukavac turski i Lukavac srpski. U jednoj turskoj ispravi iz 1644. godine spominje se neki Paša Lukavac što mnogi uzimaju kao temelj za ime Lukavac, jer o imenu Lukavac postoji nekoliko verzija.

Jedna od njih je sljedeća: Prema jednoj staroj priči, nekad u prošlosti, negdje u starom Lukavcu, postojalo je mjesto gdje su ljudi-prolaznici morali plaćati maltarinu (neku vrstu carine). Maltadžija, čovjek koji "nije davao mira" prolaznicima, bio je poznat po svojoj lukavosti, jer je naplate vršio od nekih i dva puta, a i onemogućavao je da se ide zaobilaznim putevima, pa su ga ljudi zbog te njegove "revnosti" u poslu, zvali "Lukavcem". Nasuprot ovoj tezi, prihvatljivija je teorija da je Lukavac dobio ime od toponima luka, tj. niska ravnica u okuci rijeke. Međutim, nastanak i razvoj grada Lukavca uslovljen je nastankom fabrike sode. Lukavac se od male fabričke kolonije razvio u industrijsko naselje po svim zahtjevima urbane i komunalne tehnike, higijene i hortikulture. Prvo oslobođenje Lukavca 30. septembra 1943. godine, odnosno drugo konačno oslobođenje Lukavca 13. septembra 1944. godine, Lukavac je dočekao sa 159 porodičnih stanova, podijeljenih, kao što je rečeno, u tri zasebna građevinska rejona. Kasnijom rekonstrukcijom stambenih zgrada, se brojno stanje stanova povećalo i zajedno sa do tada novoizgrađenim 1958. godine iznosilo 269 stanova. Danas Lukavac broji 15 hiljada stanovnika.

Geografija

Prosječna nadmorska visina je 186 metara, površina 320 km2. Na području ove općine je 1991. godine živjelo 56.830 stanovnika. Općina Lukavac je jedna od najznačajnijih tačaka na industrijskoj, rudarskoj i turističkoj karti Bosne i Hercegovine. Lukavačka općina zauzima prostor od 352,66 km kvadratnih. Intenzivan razvoj ove općine počinje nakon prvih ratnih godina Drugog svjetskog rata. Nakon toga općina se ubrzano razvija što dovodi i do razvoja proizvodnje, trgovine, sporta i kulture, kao i do organizovanja ljudi u razne organizacije.

Općina Lukavac ne oskudijeva ni u ljepoti prirode. Postoje mnoga mjesta za odmor i rekreaciju, neka sa netaknutim dijelom prirode, a neka specijalno uređena i dizajnirana za tu svrhu. Najvažniji dio turističke ponude Lukavca vezan je za akumulaciono jezero Modrac i turističko-ugostiteljske kapacitete na jezeru. Jezero Modrac ima površinu od 17 km2 od čega je 1000 m lijepo urađene obale sa izgrađenim objektima za odmor i rekreaciju: plaže, tuševi, restorani, koncertna arena i dr. Ljubiteljima prirode se nadomak Lukavca, pored Modraca nude i izletišta Vijenac sa planinskim jezerom, Svatovac sa planinarskom kućom, Bistaračko jezero (udaljeno 1 kilometar od centra grada Lukavca), te više lokacija na rijekama Spreča (Palučak, Batare) i Turija (Soko, Čagalo).

Nacionalni sastav stanovništva - općina Lukavac, popis 1991.

ukupno: 57.070

  • Bošnjaci - 38.080 (66,72%)
  • Srbi - 12.169 (21,32%)
  • Hrvati - 2.159 (3,78%)
  • Jugoslaveni - 3.424 (5,99%)
  • ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 1.238 (2,19%)

 

 

26.07.2007.

Zivinice

Zivinice su gradic i opstina u sjeveroistocnom dijelu Bosne i Hercegovine, juzno od Tuzle. Administrativno pripadaju Tuzlanskom kantonu u sklopu Federacije Bosne i Hercegovine

Istorija

U sedmom vijeku na podrucju opstine Zivinice se trajno nastanjuju slavenska plemena. Srednjovjekovna teritorija Zivinica bila je u sastavu Bosanske drzave, oblasti Gostilj, Dramesin i Soli kao samostalnih politickih jedinica koje su do dolaska Osmanlija u Bosnu izgubile te atribute. Naselje Zivinice kao urbana lokacija nastala je vjerovatno u 18. vijeku. Postojanje prvih srednjovjekovnih utvrdjenja "Gradina" u Nevrenci, "Grad Jasicak" iznad Basigovaca, "Dzebarska gradina", "Grad-Carsija" iznad Gornje Visce i mnogi stecci, ukazuju na cinjenicu da su okolna naselja znatno starijeg nastanka. Prvi zapisi o steccima datiraju iz prve polovine 16. vijeka. Juzni i istocni dijelovi zivinicke teritorije narocito su bogati nekropolama i steccima. Registrirano je oko 25 nekropola i desetak stecaka samaca. Danas je sacuvano oko 250 stecaka na raznim lokalitetima, posebnu paznju predstavlja stecak "Vrpolje" u DJurdjeviku, koji je ujedno i jedini stecak sa pisanim tekstom.

Postanak imena Zivinice jos uvijek nije utvrdjen. Prema M. Hadzijanicu Zivinice se pominju u jednom turskom dokumentu iz 1764 kao "Zivinice zvano Uskopci, vjerovatno (Oskovci) u nahiji Tuzla".

Geografija

Opstina Zivinice, kao osnovna jedinica lokalne samouprave, formirana je Odlukom Narodne skupstine NR Bosne i Hercegovine, br. 28/59, 19. juna 1959. godine. Danas obuhvata podrucje od oko 300 km² na kome trenutno skupa sa prognanickom populacijom zivi oko 75.000 stanovnika. Na podrucju opstine konstituisano je 26 mjesnih zajednica, od kojih cetiri cine gradsko naselje. Prema procjenama, u gradu i prigradskim naseljima zivi oko 23.000 stanovnika, sto je u odnosu na predratni period skoro dvostruko veci.

Stanovnistvo

Po posljednjem sluzbenom popisu stanovnistva iz 1991. godine, opstina Zivinice imala je 54.783 stanovnikanastanjenih  u 29 naselja. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma opstina Zivinice, u cjelini, usla je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine.

Nacionalni sastav stanovnistva - opcina Zivinice, popis 1991.

ukupno: 54.783

Bošnjaci - 44.017 (80,34%)

Hrvati - 3.976 (7,25%)

Srbi - 3.525 (6,43%)

Jugoslaveni - 2.130 (3,88%)

ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 1.135 (2,10%)

3.976 (7,25%)

Srbi - 3.525 (6,43%)

Jugoslaveni - 2.130 (3,88%)

  • ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 1.135 (2,10%)
21.07.2007.

Banovici

Banovici u praistorji

Podrucje opstine Banovici bilo je naseljeno jos u doba neolita. Najstarije poznato naselje na podrucju opstine Banovici je naselje Gradina  na poidrucju Tulovica.  Nalazi se na brdu na nadmorskoj visini 510 m. Na vrhgu brda je ravan proplanak,koji je bio opasan zidom od kamena. Temelji ovoig zida vide se i danas, debljine su 2 m.  On nije pravljen pomocu bilo kakvog vezivnog materijala. Kameni blokovi iz prirode su slagani u  zidove. Sa Gradine pruza se vidik  nekoliko desetaka kilometara. Ovoi je bio zivotni prostor i skloniste stanovnistvu u slucaju napada neprijatelja. Kuce su gradjene unutar zida iznad iskopane jame od pletera , lijepljene blatom  (zemunice). Ovo stanovnistvo bavilo se stocarstvom ,lovom, ribolovom i zemljoradnjom koja je bila primitivna.

Pravili su pivo od jecma i prosa i od njega su se opijali.

Mrtve su sahranjivali ispod kamenja prema ostacima pronadjene keramike i nacina gradnje zidova ovo naselje je iz starijeg zeljeznog doba, vjerovatno  pocetkom prvog milenija pne i bilo je to ilirskjo pleme.

Rimsko doba

Na  Balkanu posljednbju oblast Rimljani su osvojili  pidrucje srednje Bosne. U to podrucje vjerovatno je spadalo i podrucje Banovica.  Savez Ilirskih plemena Desidijata koji su naseljavali ovu oblast tri godine su pruzali zestok otpor rimskim legijama da bi ocuvali svoju slobodu. Posljednja bitka se odigrala oko grada Ardube (Vranduk), gdje je otpor Ilira bio slomljen i mnogi borci zajedno sa plemenskim starjesinama Batonom zarobljeni.  Bosna je postala jedna od najmirnijih rimskih provincija.  Rimska vlast trajala je oko  500 godin. Tragovi ove vlasti  jos i danas su vidljivi po mnogim mjestima Bosne. Nekoliko rimskih novcica nadjeno je i u Litvi i Banovici Selu. Novcici poticu iz vremena imperatora Karakale i Gordijana (3 vijek). Mozda je ovaj kraj u rimsko doba bio slabo naseljen ili cak nenaseljen, a nadjeni novac je vjerovatno dospio trgovackim ili vojnim komuniciranjem preko ovog podrucja.

SREDNJI VIJEK
Prema izvorima i naslagama soli u podrucju soli, cijela oblast u kojoj su nastali i Banovici u srednjem vijeku nosila je naziv Soli. Kao pogranicna oblast Bosne ona je cesto mijenjala gospodare. U pocetku je duzi period vremena bila pod vlascu Bizantije . U 10. i 11. vijeku nalazi se u sastavu Srbije kneza Caslava i Bodina.

Poslije spajanja Hrvatske drzave sa Madjarskom, zupa Soli dolazi u neposredno susjedstvo sa ovom mocnom drzavom (1102) Madjara. To je bilo sudbonosno za ovo podrucje, jer ostaje kroz cio srednji vijek, sa manjim prekidima, u interesnoj sferi madjarskih kraljeva.

U doba Kulina bana (1180 – 1204) ova zupa sa podrucjem Banovica ulazi prvi put u sastav bosanske drzave. U to vrijeme po Bosni i ovoj oblasti siri se novo vjersko ucenje koje su donijeli protjerani bogumili iz Srbije i Dalmacije. U 13. vijeku Madjari izdvajaju oblast Usore i Soli u posebnu banovinu pod neposrednom upravom madjarskih kraljeva.

 Iz tog doba vjerovatno potice predak Bozicko Banovic  koji je nosio titulu bana za ovo podrucje. Podrucje opcine Banovici, kao i citave sjeveroistocne Bosne, vrlo malo je istrazivano. Ipak do danas je poznat znatan broj srednjovjekovnih nekropola. Vecina ovih spomenika je bez natpisa, grubo oklesanih i manjih dimenzija. Medju njima se istice stecak Bozicka Banovica u Banovici Selu. To je nadgrobni spomenik od kamenog bloka, krecnjaka sa lijepo oklesanom povrsinom u obliku sarkofaga, sa kamenim postoljem velicine 2,20 x 0,90 x 0,70 m. Ivice sarkofaga su ukrasene motivom pletenog uzeta, a sa zapadne strane urezan je ornament cvijeta stilizovanog ljiljana. Sa juzne strane postoji natpis cirilskim slovima (bosancica) slijedeceg sadrzaja:

"Ase (ovdje) lezi Bozicko Banovic na svojoj zemlji plemenitoj na Dramesini a postavise (stecak) Hlapac i Obodan i Branko sa Bracom."

Stecak Bozicka Banovica sudeci prema obliku slova pripada 15. vijeku i za nas je od velike vaznosti prije svega zbog prezimena Banovic. Ocito je da se po njemu i citav kraj zove Banovici. Vjerovatno je Bozicko svoje prezime dobio od nekog blizeg ili pretka koji je upravljao ovim krajevima kao ban svakako prije dolaska Turaka. Drugi vazan podatak sa natpisa je da je Bozicko bio sahranjen na "zemlji svojoj plemenitoj" koja se zvala Dramesina. To je najstariji spomen bosanske zupe Dramesin o kojoj imamo nesto vise podataka iz vremena turske vlasti.

TURSKO DOBA

Poslije pada Bosne pod tursku vlast 1463. godine, Madjari su uspjeli da zauzmu i zadrze sjeverni dio zupe Soli do rijeke Sprece, tako da su Banovici ostali u turskim rukama. Kad je sultan Sulejman II unistio ugarsku vojsku Mohaca (1526) granice turskog carstva pomjerile su se daleko preko Save. Tada je od istocne Bosne nacinjen Zvornicki sandzak, a zupa Soli pretvorena je u tuzlansku nahiju. Prilikom vojno – teritorijalne podjele Bosne ova oblast sa podrucjem Banovica cinila je tuzlansku kapetaniju.

U jednom popisu turskih spahija iz 1711. godine stoji da se zupa Dramesin nalazi u nahiji Koraj, sandzaku Zvornik, ejaletu Bosna. U zupi Dramesin spominju se i neka sela koja su bila i zemljisni posjed (spahiluk, timar) vise turskih aga i begova kao Predrazici, Banovici, Podgorje, Grivice, Gornja Vihca, Lucici, Turija i Tataznica. zupa Dramesin kao geografski i administrativni pojam izgubio se tokom 18. vijeka.

DEVETNAESTI VIJEK

Kriza i propadanje turskog drustva i drzave dostigla je svoj vrhunac u 19. vijeku. Sultan je izgubio svaku kontrolu vlasti u pojedinim pokrajinama. Age i begovi izgradili su neku vrstu samouprave u Bosni i slabo su marili za sultanovog vezira u Travniku, sa kojim su cesto bili u sukobu. Oslobodjeni zakonskih propisa i svakog nadzora oni su povecali dadzbine kmetovima i trazili besplatan kuluk za razne poslove. Pravna zastita i sigurnost su gotovo nestali. Stanje potlacene raje postalo je nesnosljivo i dovelo do cestih lokalnih pobuna.

Prvi srpski ustanak imao je odjeka na tuzlansku nahiju i Banovice. Kao granicno podrucje prema Srbiji u njoj su uvrstene ratne pripreme i mobilizacija muslimanskog stanovnistva za borbu protiv ustanika. U bitci na Misaru (1806) gdje su stradali mnogi begovi i age u dugim bojevima ustanika sa bosanskom vojskom na jednoj i drugoj strani bilo je dosta mrtvih, a medju njima svakako i zitelja Banovica.

Godine 1857. javljaju se masovni pokreti seljaka protiv uvodjenja trecine u Posavini i centralnoj Bosni. Ovom pokretu pridruzila su se i muslimanska sela nahije tuzlanske sa Banovicima. Oni su dobili da agama i begovima daju trecinu svojih prihoda i protjerali su njihove ljude koji su dosli da ih pokupe.

Samovolja i nasilje predstavnika turske vlasti, ceste epidemije i nerodne godine stvarali su nesnosljivo stanje i jacali revolucionarno raspolozenje narodnih masa u Bosni. Bosansko – hercegovacki ustanak (1875 – 1878) koji je po svojoj snazi, masovnosti i organizaciji prevazisao dotadasnje ustanke u Bosni, imao je odjeka u tuzlanskom podrucju. Ustanici su tri godine odolijevali turskim napadima i sami prelazili u napad. Ali, nemoc turskih vlasti da ugusi ustanak nisu iskoristili ustanici vec Austrija. Kongres velikih sila u Berlinu 13. jula 1878. dozvolio je Austriji, uz saglasnost Turske, da privremeno okupira BiH. tako se poslije cetiri stoljeca zavrsio period turske vladavine u Bosni.


OKUPACIJA

Okupacija BiH pocela je 29. jula, a zavrsena je 20. oktobra 1878. godine. cesti ratovi, bune i neredi ostavili su teske posljedice na podrucje Banovica. Mnogi ljudi su izginuli, a narod osiromasio. Po jednom opisu iz okupacije Banovici su malo naseljen, zabacen i tesko pristupacan kraj obrastao u gustu sumu. Na Konjuhu je suma bila tako gusta da je usred suncanog ljetnjeg dana do krosnji stoljetnog drveca vladala skoro potpuna tama. U Oskovi tada postojao je jedan han, a u Mackovcu sumska uprava. U ovo vrijeme pocelo se sa eksploatacijom rudnog blaga i sumskog bogatstva. Pravo na eksploataciju davale su austrijske vlasti privatnim kapitalistima pod zakup. Ali na same Banovice to nije imalo mnogo uticaja, jer rudnici se nisu otvarali iako su vec tada na mnogim mjestima ove regije bile otkrivene naslage uglja. Tek za vrijeme stare Jugoslavije otvaraju se prvi rudnici u podrucju Banovica i od tada ovaj kraj pocinje ponovo da napreduje.

IZMEDJU DVA RATA

Istovremeno sa otvaranjem rudnika, u banovickom bazenu doslo je do osnivanja prvih radnickih organizacija. Tome je doprinijela blizina jednog prilicno razvijenog industrijskog centra – Tuzle. Za aktiviranje banovickih rudara imaju najvise zasluga Ivo Marjanovic, Dzemal Goletic, Fehim Hodzic i drugi. Oni su uspjeli da 1938. godine pokrenu jedan za drugim nekoliko uspjesnih strajkova.

 Ovakvi cesti strajkovi bili su radi zakidanja nadnica. Za klasno usmjeravanje banovickih rudara najvise zasluga ima Ivo Marjanovic, iskusni sindikalni radnik i ubijedjeni i organizovani komunista sa duzim radnim stazom koji je radi svoje revolucionarne aktivnosti bio osudjen. To je medju rudarima izazvalo veliko negodovanje, pa je veca grupa rudara otisla do Sremske Mitrovice gdje je kaznu sluzio Marjanovic i uspjeli da izdejstvuju njegovo pustanje na slobodu.

1941 – 1945

Situacija u istocnoj Bosni bila je vrlo slozena u vojnom i politickom pogledu, zato su pripreme za oruzani ustanak pocele jos juna mjeseca 1941, a hronicari su zabiljezili da je desetak ljudi iz Banovica otislo u partizane te iste godine. Prva ustanicka akcija u banovickom kraju izvedena je 7. decembra 1941. godine. onemogucavanje eksploatacije banovickih rudnika za potrebe neprijatelja, takodje, spada u znacajne akcije na ovom podrucju. Jula, 1943. godine Druga proleterska i Sedma banijska divizija prodrle su u dolinu Sprece i na podrucje Banovica. Odmah su pristupili unistavanju i onesposobljavanju rudnickih postojenja. Jame su potopljene, a rudnicke zgrade spaljene. Tako je eksploatacija, a samim tim i snabdijevanje, onemoguceno na duze vrijeme. Postrojenja su bila unistena u Musicima, Banovicima, Begovom Potoku, djurdjeviku i Radini. Ovdje su vodjene borbe pocetkom 1945. godine prilikom operacije za odbranu Tuzle. Aprila te godine Banovici su konacno oslobodjeni.

PRUGA – NASTANAK DANASNJIH BANOVICA

Ideja o izgradnji zeljeznicke pruge koja bi spajala bogata nalazista uglja banovickog bazena sa glavnim saobracajnicama, a preko njih i sa udaljenim potrosackim centria, postojala je jos prije drugog svjetskog rata. Po zavrsetku rata jos u periodu obnove zemlje od ratnih razaranja, prije pocetka planske izgradnje socijalisticke privrede, ovo je bio jedan od prvih velikih investicionih poduhvata. Za buduci petogodisnji plan u slobodnoj Jugoslaviji bilo je prijeko potrebno osigurati solidnu sirovinsku bazu. Bogate naslage banovickog uglja ,za nase prilike relativno visokokaloricnog, sa vrlo pogodnim uslovima eksploatacije, postakle su najvise rukovodece organe privrede, da jos pocetkom 1946. godine odluce, da se tokom te godine pristupi izgradnji ove pruge. Bilo je, predvidjeno i isplanirano da pruga bude zavrsena za 7 mjeseci. Taj zadatak, bio je zavrsen u rekordno kratkom vremenu. Sredinom marta 1946. god., gradjevinsko odjeljenje tadasnjeg ministarstva saobracaja dobilo je nalog da pristupi izvodjenju pripremnih radova. Elaborat o izgradnji bio je gotov za nepunih mjesec dana. Na dan 1.aprila pocele su pripreme i taj datum je Dan pocetka omladinskih radnih akcija. 1.maja, prve omladinske brigade otvorile su radove na pruzi Brcko-Banovici, dugoj 92 km. U toku izgradnje pruge iskopano je 1.361.680 (metara kubnih) zemlje i 134.460 (metara kubnih) kamena. Izgradjena su dva tunela u duzini 667 m i 22 mosta ukupne duzine 455m.

20.07.2007.

Tuzla

Površina Općine Tuzla 30235 ha ili 303 km²

Nadmorska visina 231m/nm

Tuzla je sa sjeverozapada okružena planinskim vijencem Majevica (Medvednik 843 m²), sa jugozapada planinama Ozren, Konjuh i Javornik.

Područje Tuzle svrstava se u periopanansku oblast tj. kontaktnu zonu Dinarida Panonske nizije. Kotlinasto područje nalazi se na južnoj strani grebena Majevice i odvojenog grebena prema Obodnici. Sastoji se pretežno od dugih poprečnih potočnih dolina i kosa koje se završavaju u dolini rijeke Jale. Teren je blago nagnut prema jugu.

Susjedne Općine Tuzli su sa sjeverne i sjeveroistočne strane Srebrenik i Lopare, sa jugoistočne Kalesija, sa južne Živinice i sa zapadne Lukavac.

Osnovnu mrežu vodotoka čini rijeka Jala sa svojim pritokama, od kojih su najveće Solina i Joševica, te Požarnička rijeka, Grabov i Mramorski potok.

Jala izvire na području Majevice, na lokalitetu ravni liještak, na nadmorskoj visini od 700 m. Ukupna dužina glavnog toka od izvorišta do ušća u Spreču iznosi 37 km.

Šire tuzlansko područje većim dijelom je izgrađeno od geološki mlađih sedimenata (neogen), značajnih s ekonomskog stanovišta (ugalj, kamena so, kvarcni pijesak i dr).

Nastanak tuzlanskog bazena vezan je za više faza koje su se smjenjivale nakon mezozoika, a koje su za posljedicu imale stvaranje različitih uvjeta taloženja. U sadejstvu sa polioklimatskim karakteristikama nastale su raznolike i specifične sedimentne tvorevine.

Tuzla ima odlike umjereno kontinentalne klime. Određene specifičnosti izazvane su lokalnim reljefom, općim položajem u odnosu na dominantne regije u okolini (bosanski planinski centralni masiv s jedne, i Panonska nizija s druge strane), vazdušnim strujanjima tropskih i polarnih vazdušnih masa i ciklonskim aktivnostima.

Generalne odlike klime odnose se na jasnu iz izraženost sva četiri godišnja doba, relativnu vlažnost i oblačnost, na maksimum padavina u toplijem dijelu godine, i minimum krajem zime.

Srednja godišnja temperatura u posljednjih pola vijeka je 10,1 stepen C. Najhladniji mjesec je januar sa prosječnom temperaturom od 0,6 stepeni, a najtopliji jul sa 19,4. U ovom nizu najviša temperatura je izmjerena u augustu 1971. i iznosila je +38,4 stepeni, a najniža od –25,8 stepeni u januaru 1963.

Prosječan broj dana u godini s negativnim temperaturama, odnosno mrazom je 91, a godišnje, a godišnje ima 20 dana kada temperatura prelazi 30 stepeni. Sa temperaturom većom od 25 stepeni je 80 dana u godini.

Dnevnih perioda s kišom je 135, s pljuskom 19, s grmljavinom 37, s pojavom magle 69, sa snijegom i sa snježnim pokrivačem 52 (maximalna visina snježnog pokrivača izmjerena u februaru 1984. god 97 cm).

Godišnje je prosječno 127 oblačnih i 63 vedra dana. Prosječna količina padavina iznosi 908.6 l/m², vlažnost zraka 79%, a atmosferski pritisak 980,2 hPa.

Klimatski faktori su povoljni, jer ih karakterizira pretežna normalnost meteoroloških parametara, i manji uticaj temperaturnih inverzija.

Stanovništvo

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Tuzla imala je 131.618 stanovnika, raspoređenih u 66 naselja. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma općina Tuzla, gotovo u cjelini, ušla je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. U sastav Republike Srpske ušao je dio naseljenog mjesta Potraš.

Nacionalni sastav stanovništva - općina Tuzla, popis 1991

ukupno: 131.618

  • Bošnjaci - 62.669 (47,61%)
  • Hrvati - 20.398 (15,49%)
  • Srbi - 20.271 (15,40%)
  • Jugoslaveni - 21.995 (16,71%)
  • ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 6.285 (4,79%)

Privreda

Poslije grada Sarajeva Tuzla je najveci industrijski centar Bosne i Hercegovine. U gradu ili neposrednoj blizini grada nalaze se mnoge tvornice hemijskih proizveda, ind. hrane i pica te teska industrija.

Karakteristike i stanje privrede na području općine Tuzla

Grad Tuzla administrativno je sjedište te privredni, kulturni i obrazovni centar Tuzlanskog kantona i ekonomsko-geografske regije sjeveroistočne Bosne.

Prirodni resursi i bogata nalazišta energetskih i mineralnih sirovina bili su opredjeljujući faktor za usmjeravanje dosadašnjeg privrednog razvoja ovog područja, a ujedno su i važan oslonac budućeg razvoja.

Predratnu privrednu strukturu tuzlanskog područja karakteriše razvoj bazne industrije i energetike, kao dominantnih privrednih grana, sa obilježjem ekstenzivnosti.

Industrija općine Tuzla, do početka rata, bila je privredna grana sa najvećim učešćem u ostvarivanju ukupnih privrednih efekata i to u zaposlenosti oko 45%, a u društvenom proizvodu oko 50%.

Prema društvenom proizvodu p.c. u predratnom periodu Tuzla je bila medju najbolje pozicioniranim gradovima u Bosni i Hercegovini, dok je prema stopi zaposlenosti bila najrazvijeniji regionalni centar.

U okolnostima koji ograničavaju dinamiziranje privrednih aktivnosti i dostizanje prijeratnih pokazatelja privrednog razvoja, kao vrlo jak i nezaobilazan pravac razvoja predstavlja razvoj poduzetničkog sektora ekonomije.

Razvoj male privrede jedan je od oblika prestruktuiranja postojećih i organizovanja novih privrednih aktivnosti.

Sve zemlje u našem okruženju, koje su prošle ili prolaze fazu privredne i društvene tranzicije, uključile su se u aktivnosti koje obezbjeđuju ambijent i podršku za razvoj poduzetništva, osnivanjem inkubacionih centara, poduzetničkih centara, razvojnih agencija, lokalnih poslovnih udruženja, što je uz odgovarajuću finansijsku podršku rezultiralo nastankom velikog broja novih subjekata, novih radnih mjesta i novostvorene vrijednosti.

Općine, kao jedinice lokalne samouprave, imaju veoma značajnu ulogu u lokalnom ekonomskom razvoju, u kojem se nizom mjera i aktivnosti, na lokalnom nivou, stimuliše poduzetnički sektor i stvara povoljan ambijent za osnivanje i razvoj malih i srednjih preduzeća.

U skladu sa nadležnostima i raspoloživim mogućnostima, općina Tuzla je u tom smislu već poduzela niz aktivnosti, a u narednom periodu se može očekivati i veća ekspanzija aktivnosti i efekata. Od do sada učinjenog općina Tuzla ističe: skraćenje vremena i povećanje efikasnosti rješavanja zahtjeva za registrovanje djelatnosti, smanjenje općinskih taksi i naknada za samostalne poduzetnike i privredna društva u postupku registrovanja djelatnosti,kontinuirani rad na obezbjedjenju povoljnih lokacija i prostora za osnivanje i razvoj poduzetnika, poduzimanje aktivnosti na uspostavljanju institucionalne regionalne saradnje i uključivanje u projekte koje finansira Evropska unija u cilju razmjene iskustava i znanja u podršci razvoja malih i srednjih preduzeća.

Tuzla je najstarije ili jedno od najstarijih naselja u Europi, sa kontinuitetom življenja. Arheolozi su otkopali dovoljno arheološkog materijala koji je nedvosmisleno potvrdio da je Tuzla nekada bila veliko i bogato neolitsko naselje na sojenicama. U velikom broju raznolikih keramičkih predmeta, posebno se ističu neolitske posude za proizvodnju soli iz slane vode.

Tuzlu je najstarijim ili jednim od najstarijih naselja u Evropi učinila njena posebna geološka prošlost. Naime, veliki dio Evrope, u davnoj geološkoj prošlosti, predstavljao je dno panonskog mora. I poslednji ostaci ovoga mora povukli su se sa sadašnje površine prije 10 miliona godina. Samo ispod Tuzle ovo more ostavilo je trag u vidu 350 miliona tona slanih stijena i slane vode. Slana voda izbijala je na površinu, ljudi su je prerađivali u so čak u neolitu. Poslije su oformili bunare, koji su postajali sve savremeniji, a slana voda je vremenom postala osnovom hemijske industrije u savremenoj Tuzli.

18. jula 2003. godine, lokalne vlasti su odlučili da veliku količinu slane vode izvuku na površinu, u prethodno pripremljeno dno, tako je Tuzla danas jedini grad u Evropi koji ima slano jezero i jedini grad na svijetu čije je slano jezero istovremeno i kupalište i plaža u najužoj historijskoj jezgri grada. Voda slanog Panonskog jezera je navodno i ljekovita.

Tuzla ima veliku industrijsku tradiciju, zasnovanu na bogatim nalazištima soli i uglja.

Tuzla je grad velike tradicije multikulturalnosti. Stoljećima njegovani sklad među razlikama u Tuzli, položio je svaku historijsku provjeru i sva historijska iskušenja. Tuzlanska tolerancija naročito je ispoljavana u Drugom svjetskom ratu i nedavno minulom ratu u Bosni i Hercegovini.

Danas je Tuzla grad nove energije, poslednjih godina doživljava veliku ekspanziju gradnje
20.07.2007.

Privreda

  Uz Makedoniju, Bosna i Hercegovina je bila najsiromašnija republika u SFRJ. Poljoprivreda je uglavnom bila u privatnim rukama, ali posjedi su bili mali i neprofitabilni, dok se hrana uglavnom uvozila. I danas se vide posljedice centralnog planiranja privrede, a glavna je nevolja prevelik broj radnika u industriji. Za vrijeme socijalizma u BiH je forsirana teška i vojna industrija, pa je republika imala velik dio jugoslavenskih vojnih postrojenja. Tri godine ratovanja uništile su bosansku privredu i infrastrukturu, pa je proizvodnja pala za 80%. Nakon 1995., proizvodnja se malo oporavila 1996-98., ali rast se znatno usporio 1999. godine. BDP je i dalje duboko ispod razine 1990. godine. Nezaposlenost je 2002. godine iznosila 40%. Teško je tačno ocijeniti stanje privrede, jer iako oba entita obavljavaju svoje statistike, statistike za cijelu državu su ograničene. Osim toga, službene statistike se ne bave sivom ekonomijom, koja je vrlo prisutna u cijeloj zemlji i u svim segmentima društva. Prema procjenama iz 2003. godine BDP iznosi otprilike $24.31 milijardi, a raste 3,5% godišnje. BDP po glavi je $6.100. Po sektoru, 13% BDPa otpada na poljoprivredu, 40.9% na industriju, te 46.1% na servisne djelatnosti. 40% radnika je nezaposleno.

Glavni poljoprivredni proizvodi Bosne i Hercegovine su: žito, kukuruz, te razne vrste voća i povrća. Glavne industrijske grane su: proizvodnja čelika, ugljena, željeza, automobilska industrija, tekstilna industrija, proizvodnja duhana, namještaja i prerada nafte. Glavni partneri za izvoz su Italija (29%), Hrvatska (18.5%), Njemačka (17.3%), Austrija (9.3%) i Slovenija (6.7%). Glavni partneri za uvoz su Hrvatska (24.3%), Slovenija (15.5%), Njemačka (13.6%), Italija (12%), Mađarska (7.6%), i Austrija (6.6%).


Noviji postovi | Stariji postovi

Bosna i Hercegovina
<< 04/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

MOJI LINKOVI

sluzbeni jezici
hrvatski
bošnjački
srpski

Glavni grad Sarajevo

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine
Željko Komšić,
Nebojša Radmanović,
Haris Silajdžić

Predsjednik Vlade: Nikola Špirić

Površina:51.129 km²

Stanovnistvo: 3.922.205 odnosno 78/km²


Valuta: konvertabilna marka ( 100 feninga)
Vremenskazona: UTC +1
UTC +2 ljeti

Internet nastavak : .ba

Pozivni broj 387



Istorija Bosne i hercegovine
Bosanskohercegovačka banovina

U srednjem vijeku na području današnje Bosne i Hercegovine postojala je država Bosna koja je na vrhuncu svoje moći bila jedna od najjačih balkanskih država. Prvi bosanski kralj je bio Tvrtko I Kotromanić, koji je krunisan u Milama kod Visokog.
Kroz vlastiti unutrašnji razvoj i s uticajem razvijenijih i naprednijih vanjskih društvenih i političkih faktora (najčešće Bizanta) i Franaka, i u Bosni se počelo raspadati staro rodovsko-plemensko društvo i razvijati elementi ranofeudalnog društva. Do kraja 9. vijeka Bosna je postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od rodovsko-plemenskih starješina nastaje bosanska vlastela koja vodi mladu državu. Prema ekonomskoj moći vlastela se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani za različite vojne zasluge ispunjene vladajućem rodu koji je predstavljao vladarsku dinastiju i bio na čelu hijerarhije bosanskog društva. Bosanski feudalni sistem zasniva se na plemenitoj baštini koja je uobičajena u zapadnoevropskim zemljama. Ona predstavlja trajnu svojinu sa vazalnim odnosima zasnovanim na sistemu vjerne službe i vjere gospodske između seniora kao gospodara i vazala kao podanika. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi). Važan društveni sloj bili su Vlasi. Sve do 14. vijeka u Bosni je ropstvo bilo veoma razvijeno. U razvijenom srednjem vijeku vladar u Bosni je imao titulu bana (od avarske riječi što znači bajan - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka I Kotromanića za kralja (1377), bosanski vladari će kraljevsku titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do pada Bosne u ruke Osmanlija 1463.
Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najviše Bizant i Ugarsko kraljevstvo. Te dvije sile su se borile za prevlast na Balkanskom poluotoku i imale značajan upliv na historiju srednjovjekovne Bosne. Iako se ranije pominje institucija bana u Bosni, prvi po imenu poznati bosanski ban bio je Ban Borić (1154.- 1164.). Živio je do kraja 12. vijeka, pa se može zaključiti da je u vrijeme dok je vladao Bosnom bio veoma mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat izmedju ugarskog kralja Stjepana IV. i bizantskog cara Manuela I Komnena (1143-1180) oko prevlasti na Balkanu. Ban Borić je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom učestvovao u opsadi
Doba Kulina Bana
Nakon bana Borića na vlast u Bosni dolazi čuveni ban Kulin (1180. - 1204.) Ban Kulin na vlast dolazi i prije 1180. kao bizantski vazal. Smrću bizantskog cara Manuela Komnena nestaje bizantskog prisustva i započinje njegovo neovisno vladanje Bosnom.
U daljem razvoju Bosna je više bila vezana za Ugarsku, uz čije prisustvo je izgrađivala svoj samostalni izraz. Ban Kulin je vojno ojačao svoju državu i proširio je na prostore župa Soli i Usore, tako da je bosanska vlast bila uspostavljna nad cijelim slivom rijeke Bosne.
Teritorijalno širenje Bosne izraz je dotadašnjeg unutrašnjeg razvoja države. To se manifestiralo privrednim pokazateljima, a i međunarodnim respektovanjem. Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, ban Kulin sa Dubrovnikom sklapa trgovački ugovor. Nastali dokument, Povelja Kulina bana od 29. augusta 1189. pokazuje više segmenata izrasle bosanske države. Krajem 12. vijeka započele su optužbe da ban Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). To nije odgovaralo papi Inocentiju III. koji je želio uništiti njene vjernike. On poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod protiv nevjernika u Bosni. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika i vjernika pred papinim izaslanikom Kazamarisom i na Bilinom polju kod Zenice 1203. Kulin javno prihvata učenje crkve kakvo traži Rim. Time je prevaziđen veliki sukob ali vjerska situacija u Bosni, sa prisustvom drugačijeg vjerskog shvatanja, dobila je novu dimenziju koja će obilježiti njenu srednjovjekovnu egzistenciju i prepoznatljiv odraz u onovremenom zapadnoevropskom svijetu.
U 13. vijeku hereza će dobiti svoju organizacionu formu i lik kao Crkva bosanska sa hijerarhijom i shvatanjima koja će uhvatiti jake korijene među stanovništvom. Pod izlikom uništavanja hereze, a u namjeri da osvoji Bosnu, Ugarska će poduzeti niz križarskih pohoda protiv Bosne. Ti sukobi su pojačali jedinstvo između nove vjere i vlastele, a kao krajnji rezultat bilo je protjerivanje organizacije bosanske katoličke crkve (Bosanske biskupije) u Ugarsku (u Đakovo). Crkva bosanska postala je jedina heretička crkva koja je postala zemaljska crkva, bosanska državna vjera.
Početkom 15. vijeka, pred opasnošću od Žigmunda Luksemburškog, Bosanci su od Ladislava Napuljskog tražili da Bosna ima granice prema Ugarskoj iz doba bana Kulina. Kulin ban je ostavio značajnog traga u uzdizanju Bosne među najvažnije subjekte na istočnoj jadranskoj obali. To je pamćeno kao vrijeme bosanske samostalnosti i jasne samobitnosti. Zato je i ne bez razloga doba Kulina bana u historiji srednjovjekovne Bosne zabilježeno je narodnom poslovicom koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana".

Vladavina Stjepana II Kotromanića

Poslije sloma Bribirskih (Šubića) Bosna ponovno jača i vremenom prerasta u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma, te teritorij od Neretve do Cetine koja postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja i Donje krajeve, Usoru i Soli. Ban Stjepan II. Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II. Kotromanić sklapa zatim trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. godine on piše:
"Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove pred gospodina bana..."
Ovo je vrlo značajan dokument, jer govori da u Bosni žive Bošnjani, Bosanci kao stanovnici srednjovjekovne bosanske države. To se očituje na svim zvaničnim dokumentima bosanske države, te na mnogim nezvaničnim, kao što su glose na krstjanskim vjerskim knjigama i natpisima na stećcima, gdje i stanovnici srednjovjekovne Bosne sebe nazivaju Bošnjanima, odnosno Bosancima.
Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu bosansku, čija hijerarhija čvrsto stoji uz bosanske vladare i velmože, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji bi prema zahtjevima trebali znati bosanski jezik.
Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat sa sjedištem u Milama, koji se širi i uključuje mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunske, tako da već 1385. ima 35 samostana, od kojih su samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine, još se 12 franjevačkih samostana gradi širom Bosne, uglavnom u jakim centrima privrednog razvoja srednjovjekovne bosanske države.
Godine 1350. Srpsko carstvo napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo je područje Huma. Međutim, bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II. Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti da protjera srpsku vojsku iz bosanske zemlje.
Vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, obilježena je jakim privrednim razvojem zasnovanim na rudarstvu i trgovini, naročito u izvozu traženih domaćih sirovina srebra, bakra i olova. Počinje da se kuje bosanski dinar - Denarius, groš. Razvijaju se nova gradska naselja, karavanske stanice i putne komunikacije. Sve je više stranaca koji u Bosni nalaze svoj ekonomski interes. To jača i domaću privrednu osnovu. Putem karavanske trgovine, koju obavljaju ponosnici na čelu sa kramarima vrši se razmjena bosanskih proizvoda sa primorskim gradovima. Nastaju brojna trgovačka društva koja djeluju na širim prostorima. To doprinosi da se razvijaju carine u srednjovjekovnoj Bosni.
Udajom kćerke Elizabete 1353. za ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinskog tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, Stjepan II je podigao ugled Bosne i vladarske loze dinastije Kotromanića koaja se približila najvišim nivoima onovremene evropske politike.

Tvrtko I Kotromanić
Svoj najveći uspon Bosna će doživjeti upravo za vrijeme svoga zadnjeg bana i prvog kralja Tvrtka I Kotromanića 1353 - 1391. Godine 1353. ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. Iza njega ostala je stabilna bosanska država, nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna. Iza njega ostala je i uznapredovala moć njegovih vazala koji počinju da učestvuju u politici centralne vlasti kao vrlo značajna politička snaga. Poslije Stjepana II. na bansku stolicu sjeo je njegov sinovac, Tvrtko I Kotromanić, koji u tome trenutku imao samo 15 godina. On u početku ima velike probleme unutar zemlje, a to iskorištava Ugarska. Godine 1363. izbija sukob između Tvrtka i Ludovika I Anžuvinskog, u kojem Bosna izlazi kao pobjednik. Mladi ban se iskalio u sukobu sa Ugarskom, dobio povjerenje i prestiž među bosanskim magnatima. To mu je omogućilo nove teritorijalnopolitičke promjene u Bosni.

Bosansko kraljevstvo

Nakon što je stabilizovao vlast u zemlji, Tvrtko širi Bosnu na njenim jugoistočnim granicama. U savezu sa srpskim oblasnim gospodarom knezom Lazarom Hrebljanovićem slama srpskog oblasnog gospodara Nikolu Altomanovića i pripaja njegovu zemlju Bosni 1373. Bosna se proširuje na dijelove gornjeg Podrinja i Polimlje. Početkom 1377. Tvrtko proširuje Bosnu na Trebinje, te župe Konavli i Dračevica. Time je Bosna izišla na jadransku obalu i južno od Dubrovnika na području Boke Kotorske.
Krunisanje Tvrtka za kralja

U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići). Tu je bilo krunidbeno mjesto i kasnijih bosanskih kraljeva. Nova osvajanja na području Dalmacije i Hrvatske omogućavaju mu da se nazove i kraljem Hrvatske i Dalmacije. Krunisanjem bosanski vladari stječu Svetodmitarski dohodak u iznosu od 2000 perpera. Uz raniji Stonski dohodak to su najvažniji tributi koje Dubrovčani plaćaju bosanskim vladarima.
U namjeri da vodi samostalnu ekonomsku politiku na istočnoj jadranskoj obali kralj Tvrtko I osniva trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske pod nazivom Novi, (današnji Herceg Novi). To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju nagovoriti kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt luke u Novom. Za uzvrat Tvrtko je stekao trg Drijeva i Kotor 1385.
Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju tadašnje vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu je izvršila upravo bosanska vojska i to 13. august 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno obranila grad. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije. Time preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa otocima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te otoke Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu.
U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386., pa u ljeto 1388. kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s vojvodom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom vojvode Vlatka Vukovića, sudjeluje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od predvodnika koalicije Srba, te Ugara, Hrvata, Albanaca i Grka, koja se na Kosovu polju 1389. suprotstavlja Osmanskom carstvu. Tvrtko se hvali da je kršćanska koalicija pobijedila, no Osmanlije svoje prodore još više povećavaju, a postaju i prvi bosanski susjedi na jugoistočnim granicama Bosne preko vazalnih posjeda Vuka Brankovića .
Tvrtkovi nasljednici
Poslije Tvrtkove smrti 1391. nastupa poprilično nestabilna politička klima na bosanskim granicama, između Ugarske i Osmanlija. Novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša koji gubi teritorije u Dalmaciji i Hrvatskoj, ali uspijeva da očuva državu stabilnom. Humska vlasteoska porodica Sankovići, župan Beljak i vojvoda Radič Sanković, pokušavaju prodati župu Konavli Dubrovčanima, ali ih kralj i bosanski sabor kažnjavaju oduzimanjem posjeda. To pokazuje izuzetnu unutrašnju stabilnost u zemlji. Najveća opasnost za Bosnu ipak dolazi od ugarskog kralja Žigmunda Luksembuurškog koji je u svojoj južnoj politici zacrtao bosansku krunu. krupno plemstvo se koncentriše u odbrani bosanske krune. Prema ugovoru iz 1394. kruna je trebala pripasti Žigmundu poslije Dabišine smrti, no Bosanci za novog vladara dovode kraljicu, Dabišinu ženu Jelenu. Time prave interregnum koji im omogućava da dobiju na vremenu i pojačaju svoje pozicije prema ugarskom vladaru. Uz pomoć najodanije vlastele iz rodova Kosače, Pavlovići i Hrvatinići interegnum se završava 1398., kada na prijestolje dolazi Stjepan Ostoja. To je doba jakog uticaja bosanskog sabora (bosanskog stanak) na bosanskog vladara. Istaknutu ulogu imali su Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić Kosača, Pavle Radinović i tepčija Batalo.

Kralj Ostoja je prodao primorje Dubrovčanima krajem 1399. Zbog neuspješnog rata sa Dubrovnikom 1403-1404 kralj Ostoja je zbačen sa prijestolja 1404, a novim kraljem je imenovan Tvrtka II, inače sina kralja Tvrtka I Kotromanića. Zbog spora oko sela |Lisac mir sa Dubrovnikom je postignut tek 1405.
Ova smjena na bosanskom prijestolju izaziva reakciju ugarskog kralja Žigmunda koji pomaže prougarski orijentisanom bivšem kralju Stjepanu Ostoji. Žigmund je uspio da djeluje i na Tvrtka II, ali nastao je novi preokret u kojem je na vlast opet došao Stjepan Ostoja 1409.



POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1234 GODINE - BAN NINOSLAV

Godine 1234
Az,rab Božiji Matej,imenom Ban Bosn`ski Ninoslav,klnu se obćini Dubrovačkoj:Da stoju s vami u mir i u vsaku pravdu - kako su stali i moji stari.
I da svobodno hodite u mojej zemlji - da vi nije desetka nikogare.
Ako vi tko učini krivinu mojih kmeti - da se pri pred`mnom.A ako vi ja pravine ne učinu,to - to ja kriv.
I,ako se razratite s Kraljem s Raškim - da vas ne dam,s vsim vašim dobitkom.
I da vi uhranu.I čto se učinilo,prije ili poslje - da se pri.
I da nije izma,n`da je pravda.
Da se ne uzimlje desetka - dokole sam ja živ,i moje dijete,i moje unučje.Kto sije preskoči - da je klet.
I kada pridu u Dubrovnik - da na me ne ustane nitkore.Dje ja s`m sad u svojej zemlji - kto hoće iskati,išti!Dje ja s`m rad pravdu učine.I ako pravdu ne učinu - da s`m kriv...
I ne bješe moje pečati velije - odnesena bješe.Da tozi je moja pečat - ka je pri knjizi!...

POVELJA IZ 1323 GODINE - BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ

Godine 1323
Az sveti Grgur,a zovom Ban Stjepan,gospodin Bosanski,i brat moj Knez Vladislav,da je vidomo vsim zemljam` Bosanskim:
Dasva vjeru i dušu otca naju,gospodina Bana i vsih roditelja naših i svoju,Knezu Vlkosavu,sinu Kneza Hrvatina Ključkoga,pred Djedom Velikim Radoslavom,i pred Gostom Velikim Radoslavom,i pred Starcom Radomirom,i Žunborom,i Vlčkom,i pred vsvom Crkvom,i pred Bosnom.
Da nije u naju Vladislav sužanj ni pogubljenik,i da na nj ne poslušava klevete.I,ako bi u čem sgriješil Vlkoslav,da stane pred dobrimi mužmi da se opravi - a da za jegovo ne pohitava nizaštore.
A ako bisva sije pritvorila bez bez jegove nevjere - da sva otsupila od Boga i ot vjere i da nam nije otčine molitve i materine,i da sva druga Jude.I sije se učini na Mojštri.
I na sijej vjeri dasva Knezu Vlkoslavu dvije župe u djedinu i u isklad,Banice i Vrbanju,i dva grada Ključ i Kotor.I ondje da nije naših vladavca ni sade,razvje kada hoće Vlkoslav.
Dasva one župe,od meje do meje,a ne inom bratu jegovu,ni sinovcu,razvje Knezu Vlkoslavu i jega ostalšemu - a od niju da služi gospodinu oružjem,koliko može najbolje.
A od Lužac,otkole je Vlkoslav pristupil k nama,za deset ljeta,kto te ljubi bez naju srdca - zovi ga!...
A sije pisanije svrši se u gosti velikoga hiži,u Radoslali.

POVELJA GRGURU STIPANIĆU IZ 1323 GODINE - BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ

Godine 1323
Az,Sveti Grgur,a zovom Ban Stipan,po milosti Božijoj gospodin svim zemljam` Bosanskim : i Solskim i Usorskim i Donjim krajem i Humskoj zemlji gospodin,i brat moj Vladislav:
Dasva Knezu Grguru velikomu Stipaniću milost svoju vi,naju viru i dušu,dasva mu prvo Čečavu,drugu Hrastuš,treće Une na više Jakeša,četvrto Volović,peto Modrič.
Toj mu damo za njegovu virnu službu tada - kada ga poslasmo prid našimi vlasteli po gospoju,po moju,Caru Bu(ga)rskomu.I u tom nam posluži pravo i virno.
I ja,Ban Stipan,s bratom mojim,s Knezom s Vladislavom,taj sela naju dasv` Knezu Grguru Stipaniću u vike vikom,i njegovu ostalomu - da mu se to ne poreče nikadare,ni njemu ni njegovu ostalome,što bi ga ne opitala Crkva Bosanska.
A se pisa Pribisav,dijak Bana Stipana - koji držaše od Save do mora,od Cetine do Drine...

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
41349

Powered by Blogger.ba