Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog


30.07.2007.

Lukavac

Istorija

O prošlim vremenima na ovom području nema mnogo da se kaže, ne zbog nedostatka arheološke građe ili historijskih podataka, nego zbog činjenice da se ovdje vijekovima nije ništa mijenjalo izuzev ratova koji su pomjerali granice osvajača ovog dijela naše zemlje. Interesantno je međutim, pomenuti da pronađeni ostaci kultura iz bronzanog doma na brdu Gradina kod Ozrena ukazuju da je područje ove općine bilo naseljeno još u prahistoriji.

Arheološki nalazi iz bakrenog doma u naselju Bokavići, koje se pod istim imenom spominje još 1512. godine, pokazuju da su ljudi iz ovog dijela BiH nalazili pogodne uslove za podmirivanje svojih životnih potreba još u staro doba, prije naše ere. U popisima početkom XVI. vijeka evidentirana je većina sadašnjih naselja lukavačke općine: Gornji i Donji Lukavac, Bokavići, Modrac, Srednja i Donja Smoluća, Puračić, Turija, Devetak, Dobošnica, Gnojnica, Kruševica itd. Ime Lukavac, koje se susreće i u drugim krajevima naše zemlje, spominje se u pisanim dokumentima 1528. godine kao Gornji i Donji Lukavac, a u popisu stanovništva iz 1885. godine spominje se kao Lukavac turski i Lukavac srpski. U jednoj turskoj ispravi iz 1644. godine spominje se neki Paša Lukavac što mnogi uzimaju kao temelj za ime Lukavac, jer o imenu Lukavac postoji nekoliko verzija.

Jedna od njih je sljedeća: Prema jednoj staroj priči, nekad u prošlosti, negdje u starom Lukavcu, postojalo je mjesto gdje su ljudi-prolaznici morali plaćati maltarinu (neku vrstu carine). Maltadžija, čovjek koji "nije davao mira" prolaznicima, bio je poznat po svojoj lukavosti, jer je naplate vršio od nekih i dva puta, a i onemogućavao je da se ide zaobilaznim putevima, pa su ga ljudi zbog te njegove "revnosti" u poslu, zvali "Lukavcem". Nasuprot ovoj tezi, prihvatljivija je teorija da je Lukavac dobio ime od toponima luka, tj. niska ravnica u okuci rijeke. Međutim, nastanak i razvoj grada Lukavca uslovljen je nastankom fabrike sode. Lukavac se od male fabričke kolonije razvio u industrijsko naselje po svim zahtjevima urbane i komunalne tehnike, higijene i hortikulture. Prvo oslobođenje Lukavca 30. septembra 1943. godine, odnosno drugo konačno oslobođenje Lukavca 13. septembra 1944. godine, Lukavac je dočekao sa 159 porodičnih stanova, podijeljenih, kao što je rečeno, u tri zasebna građevinska rejona. Kasnijom rekonstrukcijom stambenih zgrada, se brojno stanje stanova povećalo i zajedno sa do tada novoizgrađenim 1958. godine iznosilo 269 stanova. Danas Lukavac broji 15 hiljada stanovnika.

Geografija

Prosječna nadmorska visina je 186 metara, površina 320 km2. Na području ove općine je 1991. godine živjelo 56.830 stanovnika. Općina Lukavac je jedna od najznačajnijih tačaka na industrijskoj, rudarskoj i turističkoj karti Bosne i Hercegovine. Lukavačka općina zauzima prostor od 352,66 km kvadratnih. Intenzivan razvoj ove općine počinje nakon prvih ratnih godina Drugog svjetskog rata. Nakon toga općina se ubrzano razvija što dovodi i do razvoja proizvodnje, trgovine, sporta i kulture, kao i do organizovanja ljudi u razne organizacije.

Općina Lukavac ne oskudijeva ni u ljepoti prirode. Postoje mnoga mjesta za odmor i rekreaciju, neka sa netaknutim dijelom prirode, a neka specijalno uređena i dizajnirana za tu svrhu. Najvažniji dio turističke ponude Lukavca vezan je za akumulaciono jezero Modrac i turističko-ugostiteljske kapacitete na jezeru. Jezero Modrac ima površinu od 17 km2 od čega je 1000 m lijepo urađene obale sa izgrađenim objektima za odmor i rekreaciju: plaže, tuševi, restorani, koncertna arena i dr. Ljubiteljima prirode se nadomak Lukavca, pored Modraca nude i izletišta Vijenac sa planinskim jezerom, Svatovac sa planinarskom kućom, Bistaračko jezero (udaljeno 1 kilometar od centra grada Lukavca), te više lokacija na rijekama Spreča (Palučak, Batare) i Turija (Soko, Čagalo).

Nacionalni sastav stanovništva - općina Lukavac, popis 1991.

ukupno: 57.070

  • Bošnjaci - 38.080 (66,72%)
  • Srbi - 12.169 (21,32%)
  • Hrvati - 2.159 (3,78%)
  • Jugoslaveni - 3.424 (5,99%)
  • ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 1.238 (2,19%)

 

 

26.07.2007.

Zivinice

Zivinice su gradic i opstina u sjeveroistocnom dijelu Bosne i Hercegovine, juzno od Tuzle. Administrativno pripadaju Tuzlanskom kantonu u sklopu Federacije Bosne i Hercegovine

Istorija

U sedmom vijeku na podrucju opstine Zivinice se trajno nastanjuju slavenska plemena. Srednjovjekovna teritorija Zivinica bila je u sastavu Bosanske drzave, oblasti Gostilj, Dramesin i Soli kao samostalnih politickih jedinica koje su do dolaska Osmanlija u Bosnu izgubile te atribute. Naselje Zivinice kao urbana lokacija nastala je vjerovatno u 18. vijeku. Postojanje prvih srednjovjekovnih utvrdjenja "Gradina" u Nevrenci, "Grad Jasicak" iznad Basigovaca, "Dzebarska gradina", "Grad-Carsija" iznad Gornje Visce i mnogi stecci, ukazuju na cinjenicu da su okolna naselja znatno starijeg nastanka. Prvi zapisi o steccima datiraju iz prve polovine 16. vijeka. Juzni i istocni dijelovi zivinicke teritorije narocito su bogati nekropolama i steccima. Registrirano je oko 25 nekropola i desetak stecaka samaca. Danas je sacuvano oko 250 stecaka na raznim lokalitetima, posebnu paznju predstavlja stecak "Vrpolje" u DJurdjeviku, koji je ujedno i jedini stecak sa pisanim tekstom.

Postanak imena Zivinice jos uvijek nije utvrdjen. Prema M. Hadzijanicu Zivinice se pominju u jednom turskom dokumentu iz 1764 kao "Zivinice zvano Uskopci, vjerovatno (Oskovci) u nahiji Tuzla".

Geografija

Opstina Zivinice, kao osnovna jedinica lokalne samouprave, formirana je Odlukom Narodne skupstine NR Bosne i Hercegovine, br. 28/59, 19. juna 1959. godine. Danas obuhvata podrucje od oko 300 km² na kome trenutno skupa sa prognanickom populacijom zivi oko 75.000 stanovnika. Na podrucju opstine konstituisano je 26 mjesnih zajednica, od kojih cetiri cine gradsko naselje. Prema procjenama, u gradu i prigradskim naseljima zivi oko 23.000 stanovnika, sto je u odnosu na predratni period skoro dvostruko veci.

Stanovnistvo

Po posljednjem sluzbenom popisu stanovnistva iz 1991. godine, opstina Zivinice imala je 54.783 stanovnikanastanjenih  u 29 naselja. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma opstina Zivinice, u cjelini, usla je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine.

Nacionalni sastav stanovnistva - opcina Zivinice, popis 1991.

ukupno: 54.783

Bošnjaci - 44.017 (80,34%)

Hrvati - 3.976 (7,25%)

Srbi - 3.525 (6,43%)

Jugoslaveni - 2.130 (3,88%)

ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 1.135 (2,10%)

3.976 (7,25%)

Srbi - 3.525 (6,43%)

Jugoslaveni - 2.130 (3,88%)

  • ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 1.135 (2,10%)
21.07.2007.

Banovici

Banovici u praistorji

Podrucje opstine Banovici bilo je naseljeno jos u doba neolita. Najstarije poznato naselje na podrucju opstine Banovici je naselje Gradina  na poidrucju Tulovica.  Nalazi se na brdu na nadmorskoj visini 510 m. Na vrhgu brda je ravan proplanak,koji je bio opasan zidom od kamena. Temelji ovoig zida vide se i danas, debljine su 2 m.  On nije pravljen pomocu bilo kakvog vezivnog materijala. Kameni blokovi iz prirode su slagani u  zidove. Sa Gradine pruza se vidik  nekoliko desetaka kilometara. Ovoi je bio zivotni prostor i skloniste stanovnistvu u slucaju napada neprijatelja. Kuce su gradjene unutar zida iznad iskopane jame od pletera , lijepljene blatom  (zemunice). Ovo stanovnistvo bavilo se stocarstvom ,lovom, ribolovom i zemljoradnjom koja je bila primitivna.

Pravili su pivo od jecma i prosa i od njega su se opijali.

Mrtve su sahranjivali ispod kamenja prema ostacima pronadjene keramike i nacina gradnje zidova ovo naselje je iz starijeg zeljeznog doba, vjerovatno  pocetkom prvog milenija pne i bilo je to ilirskjo pleme.

Rimsko doba

Na  Balkanu posljednbju oblast Rimljani su osvojili  pidrucje srednje Bosne. U to podrucje vjerovatno je spadalo i podrucje Banovica.  Savez Ilirskih plemena Desidijata koji su naseljavali ovu oblast tri godine su pruzali zestok otpor rimskim legijama da bi ocuvali svoju slobodu. Posljednja bitka se odigrala oko grada Ardube (Vranduk), gdje je otpor Ilira bio slomljen i mnogi borci zajedno sa plemenskim starjesinama Batonom zarobljeni.  Bosna je postala jedna od najmirnijih rimskih provincija.  Rimska vlast trajala je oko  500 godin. Tragovi ove vlasti  jos i danas su vidljivi po mnogim mjestima Bosne. Nekoliko rimskih novcica nadjeno je i u Litvi i Banovici Selu. Novcici poticu iz vremena imperatora Karakale i Gordijana (3 vijek). Mozda je ovaj kraj u rimsko doba bio slabo naseljen ili cak nenaseljen, a nadjeni novac je vjerovatno dospio trgovackim ili vojnim komuniciranjem preko ovog podrucja.

SREDNJI VIJEK
Prema izvorima i naslagama soli u podrucju soli, cijela oblast u kojoj su nastali i Banovici u srednjem vijeku nosila je naziv Soli. Kao pogranicna oblast Bosne ona je cesto mijenjala gospodare. U pocetku je duzi period vremena bila pod vlascu Bizantije . U 10. i 11. vijeku nalazi se u sastavu Srbije kneza Caslava i Bodina.

Poslije spajanja Hrvatske drzave sa Madjarskom, zupa Soli dolazi u neposredno susjedstvo sa ovom mocnom drzavom (1102) Madjara. To je bilo sudbonosno za ovo podrucje, jer ostaje kroz cio srednji vijek, sa manjim prekidima, u interesnoj sferi madjarskih kraljeva.

U doba Kulina bana (1180 – 1204) ova zupa sa podrucjem Banovica ulazi prvi put u sastav bosanske drzave. U to vrijeme po Bosni i ovoj oblasti siri se novo vjersko ucenje koje su donijeli protjerani bogumili iz Srbije i Dalmacije. U 13. vijeku Madjari izdvajaju oblast Usore i Soli u posebnu banovinu pod neposrednom upravom madjarskih kraljeva.

 Iz tog doba vjerovatno potice predak Bozicko Banovic  koji je nosio titulu bana za ovo podrucje. Podrucje opcine Banovici, kao i citave sjeveroistocne Bosne, vrlo malo je istrazivano. Ipak do danas je poznat znatan broj srednjovjekovnih nekropola. Vecina ovih spomenika je bez natpisa, grubo oklesanih i manjih dimenzija. Medju njima se istice stecak Bozicka Banovica u Banovici Selu. To je nadgrobni spomenik od kamenog bloka, krecnjaka sa lijepo oklesanom povrsinom u obliku sarkofaga, sa kamenim postoljem velicine 2,20 x 0,90 x 0,70 m. Ivice sarkofaga su ukrasene motivom pletenog uzeta, a sa zapadne strane urezan je ornament cvijeta stilizovanog ljiljana. Sa juzne strane postoji natpis cirilskim slovima (bosancica) slijedeceg sadrzaja:

"Ase (ovdje) lezi Bozicko Banovic na svojoj zemlji plemenitoj na Dramesini a postavise (stecak) Hlapac i Obodan i Branko sa Bracom."

Stecak Bozicka Banovica sudeci prema obliku slova pripada 15. vijeku i za nas je od velike vaznosti prije svega zbog prezimena Banovic. Ocito je da se po njemu i citav kraj zove Banovici. Vjerovatno je Bozicko svoje prezime dobio od nekog blizeg ili pretka koji je upravljao ovim krajevima kao ban svakako prije dolaska Turaka. Drugi vazan podatak sa natpisa je da je Bozicko bio sahranjen na "zemlji svojoj plemenitoj" koja se zvala Dramesina. To je najstariji spomen bosanske zupe Dramesin o kojoj imamo nesto vise podataka iz vremena turske vlasti.

TURSKO DOBA

Poslije pada Bosne pod tursku vlast 1463. godine, Madjari su uspjeli da zauzmu i zadrze sjeverni dio zupe Soli do rijeke Sprece, tako da su Banovici ostali u turskim rukama. Kad je sultan Sulejman II unistio ugarsku vojsku Mohaca (1526) granice turskog carstva pomjerile su se daleko preko Save. Tada je od istocne Bosne nacinjen Zvornicki sandzak, a zupa Soli pretvorena je u tuzlansku nahiju. Prilikom vojno – teritorijalne podjele Bosne ova oblast sa podrucjem Banovica cinila je tuzlansku kapetaniju.

U jednom popisu turskih spahija iz 1711. godine stoji da se zupa Dramesin nalazi u nahiji Koraj, sandzaku Zvornik, ejaletu Bosna. U zupi Dramesin spominju se i neka sela koja su bila i zemljisni posjed (spahiluk, timar) vise turskih aga i begova kao Predrazici, Banovici, Podgorje, Grivice, Gornja Vihca, Lucici, Turija i Tataznica. zupa Dramesin kao geografski i administrativni pojam izgubio se tokom 18. vijeka.

DEVETNAESTI VIJEK

Kriza i propadanje turskog drustva i drzave dostigla je svoj vrhunac u 19. vijeku. Sultan je izgubio svaku kontrolu vlasti u pojedinim pokrajinama. Age i begovi izgradili su neku vrstu samouprave u Bosni i slabo su marili za sultanovog vezira u Travniku, sa kojim su cesto bili u sukobu. Oslobodjeni zakonskih propisa i svakog nadzora oni su povecali dadzbine kmetovima i trazili besplatan kuluk za razne poslove. Pravna zastita i sigurnost su gotovo nestali. Stanje potlacene raje postalo je nesnosljivo i dovelo do cestih lokalnih pobuna.

Prvi srpski ustanak imao je odjeka na tuzlansku nahiju i Banovice. Kao granicno podrucje prema Srbiji u njoj su uvrstene ratne pripreme i mobilizacija muslimanskog stanovnistva za borbu protiv ustanika. U bitci na Misaru (1806) gdje su stradali mnogi begovi i age u dugim bojevima ustanika sa bosanskom vojskom na jednoj i drugoj strani bilo je dosta mrtvih, a medju njima svakako i zitelja Banovica.

Godine 1857. javljaju se masovni pokreti seljaka protiv uvodjenja trecine u Posavini i centralnoj Bosni. Ovom pokretu pridruzila su se i muslimanska sela nahije tuzlanske sa Banovicima. Oni su dobili da agama i begovima daju trecinu svojih prihoda i protjerali su njihove ljude koji su dosli da ih pokupe.

Samovolja i nasilje predstavnika turske vlasti, ceste epidemije i nerodne godine stvarali su nesnosljivo stanje i jacali revolucionarno raspolozenje narodnih masa u Bosni. Bosansko – hercegovacki ustanak (1875 – 1878) koji je po svojoj snazi, masovnosti i organizaciji prevazisao dotadasnje ustanke u Bosni, imao je odjeka u tuzlanskom podrucju. Ustanici su tri godine odolijevali turskim napadima i sami prelazili u napad. Ali, nemoc turskih vlasti da ugusi ustanak nisu iskoristili ustanici vec Austrija. Kongres velikih sila u Berlinu 13. jula 1878. dozvolio je Austriji, uz saglasnost Turske, da privremeno okupira BiH. tako se poslije cetiri stoljeca zavrsio period turske vladavine u Bosni.


OKUPACIJA

Okupacija BiH pocela je 29. jula, a zavrsena je 20. oktobra 1878. godine. cesti ratovi, bune i neredi ostavili su teske posljedice na podrucje Banovica. Mnogi ljudi su izginuli, a narod osiromasio. Po jednom opisu iz okupacije Banovici su malo naseljen, zabacen i tesko pristupacan kraj obrastao u gustu sumu. Na Konjuhu je suma bila tako gusta da je usred suncanog ljetnjeg dana do krosnji stoljetnog drveca vladala skoro potpuna tama. U Oskovi tada postojao je jedan han, a u Mackovcu sumska uprava. U ovo vrijeme pocelo se sa eksploatacijom rudnog blaga i sumskog bogatstva. Pravo na eksploataciju davale su austrijske vlasti privatnim kapitalistima pod zakup. Ali na same Banovice to nije imalo mnogo uticaja, jer rudnici se nisu otvarali iako su vec tada na mnogim mjestima ove regije bile otkrivene naslage uglja. Tek za vrijeme stare Jugoslavije otvaraju se prvi rudnici u podrucju Banovica i od tada ovaj kraj pocinje ponovo da napreduje.

IZMEDJU DVA RATA

Istovremeno sa otvaranjem rudnika, u banovickom bazenu doslo je do osnivanja prvih radnickih organizacija. Tome je doprinijela blizina jednog prilicno razvijenog industrijskog centra – Tuzle. Za aktiviranje banovickih rudara imaju najvise zasluga Ivo Marjanovic, Dzemal Goletic, Fehim Hodzic i drugi. Oni su uspjeli da 1938. godine pokrenu jedan za drugim nekoliko uspjesnih strajkova.

 Ovakvi cesti strajkovi bili su radi zakidanja nadnica. Za klasno usmjeravanje banovickih rudara najvise zasluga ima Ivo Marjanovic, iskusni sindikalni radnik i ubijedjeni i organizovani komunista sa duzim radnim stazom koji je radi svoje revolucionarne aktivnosti bio osudjen. To je medju rudarima izazvalo veliko negodovanje, pa je veca grupa rudara otisla do Sremske Mitrovice gdje je kaznu sluzio Marjanovic i uspjeli da izdejstvuju njegovo pustanje na slobodu.

1941 – 1945

Situacija u istocnoj Bosni bila je vrlo slozena u vojnom i politickom pogledu, zato su pripreme za oruzani ustanak pocele jos juna mjeseca 1941, a hronicari su zabiljezili da je desetak ljudi iz Banovica otislo u partizane te iste godine. Prva ustanicka akcija u banovickom kraju izvedena je 7. decembra 1941. godine. onemogucavanje eksploatacije banovickih rudnika za potrebe neprijatelja, takodje, spada u znacajne akcije na ovom podrucju. Jula, 1943. godine Druga proleterska i Sedma banijska divizija prodrle su u dolinu Sprece i na podrucje Banovica. Odmah su pristupili unistavanju i onesposobljavanju rudnickih postojenja. Jame su potopljene, a rudnicke zgrade spaljene. Tako je eksploatacija, a samim tim i snabdijevanje, onemoguceno na duze vrijeme. Postrojenja su bila unistena u Musicima, Banovicima, Begovom Potoku, djurdjeviku i Radini. Ovdje su vodjene borbe pocetkom 1945. godine prilikom operacije za odbranu Tuzle. Aprila te godine Banovici su konacno oslobodjeni.

PRUGA – NASTANAK DANASNJIH BANOVICA

Ideja o izgradnji zeljeznicke pruge koja bi spajala bogata nalazista uglja banovickog bazena sa glavnim saobracajnicama, a preko njih i sa udaljenim potrosackim centria, postojala je jos prije drugog svjetskog rata. Po zavrsetku rata jos u periodu obnove zemlje od ratnih razaranja, prije pocetka planske izgradnje socijalisticke privrede, ovo je bio jedan od prvih velikih investicionih poduhvata. Za buduci petogodisnji plan u slobodnoj Jugoslaviji bilo je prijeko potrebno osigurati solidnu sirovinsku bazu. Bogate naslage banovickog uglja ,za nase prilike relativno visokokaloricnog, sa vrlo pogodnim uslovima eksploatacije, postakle su najvise rukovodece organe privrede, da jos pocetkom 1946. godine odluce, da se tokom te godine pristupi izgradnji ove pruge. Bilo je, predvidjeno i isplanirano da pruga bude zavrsena za 7 mjeseci. Taj zadatak, bio je zavrsen u rekordno kratkom vremenu. Sredinom marta 1946. god., gradjevinsko odjeljenje tadasnjeg ministarstva saobracaja dobilo je nalog da pristupi izvodjenju pripremnih radova. Elaborat o izgradnji bio je gotov za nepunih mjesec dana. Na dan 1.aprila pocele su pripreme i taj datum je Dan pocetka omladinskih radnih akcija. 1.maja, prve omladinske brigade otvorile su radove na pruzi Brcko-Banovici, dugoj 92 km. U toku izgradnje pruge iskopano je 1.361.680 (metara kubnih) zemlje i 134.460 (metara kubnih) kamena. Izgradjena su dva tunela u duzini 667 m i 22 mosta ukupne duzine 455m.

20.07.2007.

Tuzla

Površina Općine Tuzla 30235 ha ili 303 km²

Nadmorska visina 231m/nm

Tuzla je sa sjeverozapada okružena planinskim vijencem Majevica (Medvednik 843 m²), sa jugozapada planinama Ozren, Konjuh i Javornik.

Područje Tuzle svrstava se u periopanansku oblast tj. kontaktnu zonu Dinarida Panonske nizije. Kotlinasto područje nalazi se na južnoj strani grebena Majevice i odvojenog grebena prema Obodnici. Sastoji se pretežno od dugih poprečnih potočnih dolina i kosa koje se završavaju u dolini rijeke Jale. Teren je blago nagnut prema jugu.

Susjedne Općine Tuzli su sa sjeverne i sjeveroistočne strane Srebrenik i Lopare, sa jugoistočne Kalesija, sa južne Živinice i sa zapadne Lukavac.

Osnovnu mrežu vodotoka čini rijeka Jala sa svojim pritokama, od kojih su najveće Solina i Joševica, te Požarnička rijeka, Grabov i Mramorski potok.

Jala izvire na području Majevice, na lokalitetu ravni liještak, na nadmorskoj visini od 700 m. Ukupna dužina glavnog toka od izvorišta do ušća u Spreču iznosi 37 km.

Šire tuzlansko područje većim dijelom je izgrađeno od geološki mlađih sedimenata (neogen), značajnih s ekonomskog stanovišta (ugalj, kamena so, kvarcni pijesak i dr).

Nastanak tuzlanskog bazena vezan je za više faza koje su se smjenjivale nakon mezozoika, a koje su za posljedicu imale stvaranje različitih uvjeta taloženja. U sadejstvu sa polioklimatskim karakteristikama nastale su raznolike i specifične sedimentne tvorevine.

Tuzla ima odlike umjereno kontinentalne klime. Određene specifičnosti izazvane su lokalnim reljefom, općim položajem u odnosu na dominantne regije u okolini (bosanski planinski centralni masiv s jedne, i Panonska nizija s druge strane), vazdušnim strujanjima tropskih i polarnih vazdušnih masa i ciklonskim aktivnostima.

Generalne odlike klime odnose se na jasnu iz izraženost sva četiri godišnja doba, relativnu vlažnost i oblačnost, na maksimum padavina u toplijem dijelu godine, i minimum krajem zime.

Srednja godišnja temperatura u posljednjih pola vijeka je 10,1 stepen C. Najhladniji mjesec je januar sa prosječnom temperaturom od 0,6 stepeni, a najtopliji jul sa 19,4. U ovom nizu najviša temperatura je izmjerena u augustu 1971. i iznosila je +38,4 stepeni, a najniža od –25,8 stepeni u januaru 1963.

Prosječan broj dana u godini s negativnim temperaturama, odnosno mrazom je 91, a godišnje, a godišnje ima 20 dana kada temperatura prelazi 30 stepeni. Sa temperaturom većom od 25 stepeni je 80 dana u godini.

Dnevnih perioda s kišom je 135, s pljuskom 19, s grmljavinom 37, s pojavom magle 69, sa snijegom i sa snježnim pokrivačem 52 (maximalna visina snježnog pokrivača izmjerena u februaru 1984. god 97 cm).

Godišnje je prosječno 127 oblačnih i 63 vedra dana. Prosječna količina padavina iznosi 908.6 l/m², vlažnost zraka 79%, a atmosferski pritisak 980,2 hPa.

Klimatski faktori su povoljni, jer ih karakterizira pretežna normalnost meteoroloških parametara, i manji uticaj temperaturnih inverzija.

Stanovništvo

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Tuzla imala je 131.618 stanovnika, raspoređenih u 66 naselja. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma općina Tuzla, gotovo u cjelini, ušla je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. U sastav Republike Srpske ušao je dio naseljenog mjesta Potraš.

Nacionalni sastav stanovništva - općina Tuzla, popis 1991

ukupno: 131.618

  • Bošnjaci - 62.669 (47,61%)
  • Hrvati - 20.398 (15,49%)
  • Srbi - 20.271 (15,40%)
  • Jugoslaveni - 21.995 (16,71%)
  • ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 6.285 (4,79%)

Privreda

Poslije grada Sarajeva Tuzla je najveci industrijski centar Bosne i Hercegovine. U gradu ili neposrednoj blizini grada nalaze se mnoge tvornice hemijskih proizveda, ind. hrane i pica te teska industrija.

Karakteristike i stanje privrede na području općine Tuzla

Grad Tuzla administrativno je sjedište te privredni, kulturni i obrazovni centar Tuzlanskog kantona i ekonomsko-geografske regije sjeveroistočne Bosne.

Prirodni resursi i bogata nalazišta energetskih i mineralnih sirovina bili su opredjeljujući faktor za usmjeravanje dosadašnjeg privrednog razvoja ovog područja, a ujedno su i važan oslonac budućeg razvoja.

Predratnu privrednu strukturu tuzlanskog područja karakteriše razvoj bazne industrije i energetike, kao dominantnih privrednih grana, sa obilježjem ekstenzivnosti.

Industrija općine Tuzla, do početka rata, bila je privredna grana sa najvećim učešćem u ostvarivanju ukupnih privrednih efekata i to u zaposlenosti oko 45%, a u društvenom proizvodu oko 50%.

Prema društvenom proizvodu p.c. u predratnom periodu Tuzla je bila medju najbolje pozicioniranim gradovima u Bosni i Hercegovini, dok je prema stopi zaposlenosti bila najrazvijeniji regionalni centar.

U okolnostima koji ograničavaju dinamiziranje privrednih aktivnosti i dostizanje prijeratnih pokazatelja privrednog razvoja, kao vrlo jak i nezaobilazan pravac razvoja predstavlja razvoj poduzetničkog sektora ekonomije.

Razvoj male privrede jedan je od oblika prestruktuiranja postojećih i organizovanja novih privrednih aktivnosti.

Sve zemlje u našem okruženju, koje su prošle ili prolaze fazu privredne i društvene tranzicije, uključile su se u aktivnosti koje obezbjeđuju ambijent i podršku za razvoj poduzetništva, osnivanjem inkubacionih centara, poduzetničkih centara, razvojnih agencija, lokalnih poslovnih udruženja, što je uz odgovarajuću finansijsku podršku rezultiralo nastankom velikog broja novih subjekata, novih radnih mjesta i novostvorene vrijednosti.

Općine, kao jedinice lokalne samouprave, imaju veoma značajnu ulogu u lokalnom ekonomskom razvoju, u kojem se nizom mjera i aktivnosti, na lokalnom nivou, stimuliše poduzetnički sektor i stvara povoljan ambijent za osnivanje i razvoj malih i srednjih preduzeća.

U skladu sa nadležnostima i raspoloživim mogućnostima, općina Tuzla je u tom smislu već poduzela niz aktivnosti, a u narednom periodu se može očekivati i veća ekspanzija aktivnosti i efekata. Od do sada učinjenog općina Tuzla ističe: skraćenje vremena i povećanje efikasnosti rješavanja zahtjeva za registrovanje djelatnosti, smanjenje općinskih taksi i naknada za samostalne poduzetnike i privredna društva u postupku registrovanja djelatnosti,kontinuirani rad na obezbjedjenju povoljnih lokacija i prostora za osnivanje i razvoj poduzetnika, poduzimanje aktivnosti na uspostavljanju institucionalne regionalne saradnje i uključivanje u projekte koje finansira Evropska unija u cilju razmjene iskustava i znanja u podršci razvoja malih i srednjih preduzeća.

Tuzla je najstarije ili jedno od najstarijih naselja u Europi, sa kontinuitetom življenja. Arheolozi su otkopali dovoljno arheološkog materijala koji je nedvosmisleno potvrdio da je Tuzla nekada bila veliko i bogato neolitsko naselje na sojenicama. U velikom broju raznolikih keramičkih predmeta, posebno se ističu neolitske posude za proizvodnju soli iz slane vode.

Tuzlu je najstarijim ili jednim od najstarijih naselja u Evropi učinila njena posebna geološka prošlost. Naime, veliki dio Evrope, u davnoj geološkoj prošlosti, predstavljao je dno panonskog mora. I poslednji ostaci ovoga mora povukli su se sa sadašnje površine prije 10 miliona godina. Samo ispod Tuzle ovo more ostavilo je trag u vidu 350 miliona tona slanih stijena i slane vode. Slana voda izbijala je na površinu, ljudi su je prerađivali u so čak u neolitu. Poslije su oformili bunare, koji su postajali sve savremeniji, a slana voda je vremenom postala osnovom hemijske industrije u savremenoj Tuzli.

18. jula 2003. godine, lokalne vlasti su odlučili da veliku količinu slane vode izvuku na površinu, u prethodno pripremljeno dno, tako je Tuzla danas jedini grad u Evropi koji ima slano jezero i jedini grad na svijetu čije je slano jezero istovremeno i kupalište i plaža u najužoj historijskoj jezgri grada. Voda slanog Panonskog jezera je navodno i ljekovita.

Tuzla ima veliku industrijsku tradiciju, zasnovanu na bogatim nalazištima soli i uglja.

Tuzla je grad velike tradicije multikulturalnosti. Stoljećima njegovani sklad među razlikama u Tuzli, položio je svaku historijsku provjeru i sva historijska iskušenja. Tuzlanska tolerancija naročito je ispoljavana u Drugom svjetskom ratu i nedavno minulom ratu u Bosni i Hercegovini.

Danas je Tuzla grad nove energije, poslednjih godina doživljava veliku ekspanziju gradnje
20.07.2007.

Privreda

  Uz Makedoniju, Bosna i Hercegovina je bila najsiromašnija republika u SFRJ. Poljoprivreda je uglavnom bila u privatnim rukama, ali posjedi su bili mali i neprofitabilni, dok se hrana uglavnom uvozila. I danas se vide posljedice centralnog planiranja privrede, a glavna je nevolja prevelik broj radnika u industriji. Za vrijeme socijalizma u BiH je forsirana teška i vojna industrija, pa je republika imala velik dio jugoslavenskih vojnih postrojenja. Tri godine ratovanja uništile su bosansku privredu i infrastrukturu, pa je proizvodnja pala za 80%. Nakon 1995., proizvodnja se malo oporavila 1996-98., ali rast se znatno usporio 1999. godine. BDP je i dalje duboko ispod razine 1990. godine. Nezaposlenost je 2002. godine iznosila 40%. Teško je tačno ocijeniti stanje privrede, jer iako oba entita obavljavaju svoje statistike, statistike za cijelu državu su ograničene. Osim toga, službene statistike se ne bave sivom ekonomijom, koja je vrlo prisutna u cijeloj zemlji i u svim segmentima društva. Prema procjenama iz 2003. godine BDP iznosi otprilike $24.31 milijardi, a raste 3,5% godišnje. BDP po glavi je $6.100. Po sektoru, 13% BDPa otpada na poljoprivredu, 40.9% na industriju, te 46.1% na servisne djelatnosti. 40% radnika je nezaposleno.

Glavni poljoprivredni proizvodi Bosne i Hercegovine su: žito, kukuruz, te razne vrste voća i povrća. Glavne industrijske grane su: proizvodnja čelika, ugljena, željeza, automobilska industrija, tekstilna industrija, proizvodnja duhana, namještaja i prerada nafte. Glavni partneri za izvoz su Italija (29%), Hrvatska (18.5%), Njemačka (17.3%), Austrija (9.3%) i Slovenija (6.7%). Glavni partneri za uvoz su Hrvatska (24.3%), Slovenija (15.5%), Njemačka (13.6%), Italija (12%), Mađarska (7.6%), i Austrija (6.6%).

19.07.2007.

Kultura

 Iako relativno mala zemlja, Bosna i Hercegovina ima bogatu kulturu koja je imala veliki utjecaj na ostale zemlje Balkana, a kadkad i na cijeli svijet. Ona se ispoljavala na raznim područjima ljudske djelatnosti, a uključivala je muziku, književnost, film, likovnu i primijenjenu umjetnost, te design i suvremene medije. Bosna i Hercegovina je uz Mađarsku, jedina zemlja u regiji, koja je dala više od jednog dobitnika prestižne Nobelove nagrade: Vladimir Prelog dobio ju je za hemiju, a i Ivo Andrić za književnost. Glavni grad Sarajevo je bio domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara, koje su bile ne samo druženje mladih sportista iz cijeloga svijeta, nego i igre kulture, mira i prijateljstva.

Muzika

Muzika Bosne i Hercegovine ima dugu i slavnu historiju. Tradicionalna muzika Bosne je mješavina raznih balkanskih utjecaja, u kojoj se susreću najrazličitiji motivi i žanrovi. Najčuvenija je ipak sevdalinka, ljubavna pjesma karakterističnog izraza, koja u Bosni ima veoma dugu tradiciju, a odlikuje je sentimentalna muzikalnost i poetski, romantični tekst melankoličnog ugođaja. To ni ne čudi, jer je u osnovi arapske riječi "sevdah" - ljubav.

Književnost

Bosansko-hercegovačku književnost čine mnoga poznata djela, pisana perima napoznatijih književnika kod nas. Ivo Andrić je najznačajniji predstavnik domaće književnosti i dobitnik Nobelove nagrade za književnosti 1961. godine za "kompletan književni opus o historiji jednog naroda". Vrhunac tog rada je bio roman "Na Drini ćuprija". Tokom osmanskog doba, mnogi pisci iz Bosne i Hercegovine su bili poznati u orijentalnom svijetu, a u samoj Bosni razvija se Alhamijado književnost
19.07.2007.

Stanovnistvo

Etnička struktura u BiH 1991. godine.

Prema popisu iz 1991. godine, BiH je imala 44% Bošnjaka, 31% Srba i 17% Hrvata, dok se 6% ljudi deklariralo kao Jugoslaveni, a 2% kao Ostali. Religijska podjela je slična nacionalnoj: 99% Hrvata su katolici, 90% Bošnjaka su muslimani i 95% Srba su pravoslavci. Podaci su se otad znatno promijenili, jer je u ratu poginulo između 100.000 do 250.000 ljudi, a gotovo polovina stanovništva zemlje promijenila je mjesto boravka. Prema podacima američke agencije CIA iz 2000. godine, u BiH je živjelo 48% Bošnjaka, 37.1% Srba, 14.3% Hrvata i 0.6% Ostalih. Prema procjenama iste agencije iz 2004. godine, Bosna i Hercegovina ima otprilike 4.007.608 stanovnika. Prema domaćim procjenama u Federaciji Bosne i Hercegovine živi 2.517.972 ljudi, a u RS 1.490.993. Osim konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini živi i određeni broj pripadnika nacionalnih manjina, a po popisu iz 1991. godine njihov broj je bio sljedeći:

  • Albanci - 4.922
  • Crnogorci - 10.048 (uglavnom po gradovima)
  • Česi - 590 (u selima Nova Ves i Maćino Brdo, okolina Srbca i Prnjavora)
  • Talijani - 732 (najviše u selu Štivor kod Prnjavora)
  • Jevreji - 426
  • Mađari - 893
  • Makedonci - 1.596
  • Nijemci - 470
  • Poljaci - 526 (Novi Martinac i druga mjesta oko Srbca i Prnjavora)
  • Romi - 8.864
  • Rumuni - 162
  • Rusi - 297
  • Rusini - 133
  • Slovaci - 297 (oko Bijeljine)
  • Slovenci - 2.190
  • Turci - 267
  • Ukrajinci - 3.929 (okolina Kozarca, Laktaša, Bos. Gradiške, Prnjavora...)

Službeni jezici Bosne i Hercegovine su bosanski, hrvatski i srpski. Prema vjerskoj pripadnosti stanovnici Bosne i Hercegovine se dijele na: muslimane 40%, pravoslavne 31%, katolike 15%, te 14% na pripadnike ostalih vjeroispovjesti. 18.9% stanovništva je mlađe od 14 godina starosti, 70.6 je između 15 i 64 godina starosti, te 10.5% je starije od 65 godina starosti. Prosječna starost stanovika zemlje iznosi 35,9 godina. Za muškarce je ona 35,5 a za žene 36,2 godina. Stanovništvo raste otprilike 0.45% godišnje. Ipak bez zvaničnog popisa ne može se pouzdano reći, koliko Bosna i Hercegovina ima stanovnika. Projekt Evropske unije za regionalni ekonomski razvoj u Bosni i Hercegovini je napravio socioekonomsku analizu[1] za sjeverozapadnu Bosnu, koja se po definicijama analize sastojala od: Livanjskog, Srednjobosanskog, Unsko-sanskog, te područja Republike Srpske zapadno od Brčko distrikta. Prema procjenama analize, u cijelom tom području živi samo 1.101.704 ljudi, što bi značilo da je broj stanovnika Republike Srpske vjerovatno značajno manji od 1,5 miliona, kako to rado tvrdi službena Banja Luka.

19.07.2007.

Kantoni Federacije Bosna i Hercegovine

Federacija Bosne i Hercegovine je podijeljena na 10 kantona

1.     Unsko-sanski

2.     Posavski

3.     Tuzlanski

4.     Zeničko-dobojski

5.     Bosansko-podrinjski

6.     Središnja Bosna

7.     Hercegovačko-neretvanski

8.     Zapadnohercegovačkai

9.     Sarajevski

10. Hercegbosanski

Katolička upravna podjela Republike Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina je podijeljena na 4 crkvene jedinice:

 Nadbiskupija:

Vrhbosanska nadbiskupija

 Biskupije:

Mostarsko-Duvanjska biskupija

anjolučka biskupija

Trebinjsko- Mrkanska biskupija 

19.07.2007.

Politika Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta i jednog distrikta.

Entiteti u federaciji BiH su:

Federacija Bosne i Hercegovine

Republika Srpska 

distrikt je Brcko

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ima tri člana (jednog Bošnjaka, jednog Srbina i jednog Hrvata), koji se izmjenjuju na mjestu predsjednika predsjedništva svake 4 godine. Njih izravno bira narod (Federacija bira Bošnjaka i Hrvata, a Republika Srpska bira Srbina). Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje predsjedništvo, a odobrava Parlamentarna skupština.  

Predsjedavajući zatim imenuje ministre Parlamentarna skupština je zakonodavno tijelo Bosne i Hercegovine. Ima dva doma: Dom naroda i Predstavnički dom. Dom naroda se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (5 Hrvata i 5 Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (5 Srba). Predstavnički dom se sastoji od 42 člana, od kojih se dvije trećine biraju u Federaciji, a jedna trećina u Republici Srpskoj     

Ustavni Sud Bosne i Hercegovine je najviša i konačna instanca u pravnim pitanjima. Ima devet članova: četiri se biraju iz Predstavničkog doma Federacije, dva se biraju iz Narodne skupštine Republike Srpske, a tri člana bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava nakon konzultacija s predsjedništvom

19.07.2007.

Polozaj Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina  je smjestena u jugoistocnom dijelu Evrope. Smjestena je na zapadu Balkanskog poluostrva. Sa sjevera, zapada i juga granici se sa Hrvatskom, a sa istoka sa Srbijom i Crnom Gorom. Povrsina iznosi 51 129 km2.. 

Glavni grad je Sarajevo.

Nezavisnost je stekla 1992.god. prema  medjunarodnim procjenama  ima oko 3950 000 stanovnika.

Turizam

Ovo je zemlja sa dugom turistickom tradicijom. Okruzena je turistickim zemljama.. ostale su u sjecanju Olimpijske igre koje su odrzane 1984.

Bosna i Hercegovina
<< 07/2007 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

sluzbeni jezici
hrvatski
bošnjački
srpski

Glavni grad Sarajevo

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine
Željko Komšić,
Nebojša Radmanović,
Haris Silajdžić

Predsjednik Vlade: Nikola Špirić

Površina:51.129 km²

Stanovnistvo: 3.922.205 odnosno 78/km²


Valuta: konvertabilna marka ( 100 feninga)
Vremenskazona: UTC +1
UTC +2 ljeti

Internet nastavak : .ba

Pozivni broj 387



Istorija Bosne i hercegovine
Bosanskohercegovačka banovina

U srednjem vijeku na području današnje Bosne i Hercegovine postojala je država Bosna koja je na vrhuncu svoje moći bila jedna od najjačih balkanskih država. Prvi bosanski kralj je bio Tvrtko I Kotromanić, koji je krunisan u Milama kod Visokog.
Kroz vlastiti unutrašnji razvoj i s uticajem razvijenijih i naprednijih vanjskih društvenih i političkih faktora (najčešće Bizanta) i Franaka, i u Bosni se počelo raspadati staro rodovsko-plemensko društvo i razvijati elementi ranofeudalnog društva. Do kraja 9. vijeka Bosna je postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od rodovsko-plemenskih starješina nastaje bosanska vlastela koja vodi mladu državu. Prema ekonomskoj moći vlastela se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani za različite vojne zasluge ispunjene vladajućem rodu koji je predstavljao vladarsku dinastiju i bio na čelu hijerarhije bosanskog društva. Bosanski feudalni sistem zasniva se na plemenitoj baštini koja je uobičajena u zapadnoevropskim zemljama. Ona predstavlja trajnu svojinu sa vazalnim odnosima zasnovanim na sistemu vjerne službe i vjere gospodske između seniora kao gospodara i vazala kao podanika. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi). Važan društveni sloj bili su Vlasi. Sve do 14. vijeka u Bosni je ropstvo bilo veoma razvijeno. U razvijenom srednjem vijeku vladar u Bosni je imao titulu bana (od avarske riječi što znači bajan - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka I Kotromanića za kralja (1377), bosanski vladari će kraljevsku titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do pada Bosne u ruke Osmanlija 1463.
Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najviše Bizant i Ugarsko kraljevstvo. Te dvije sile su se borile za prevlast na Balkanskom poluotoku i imale značajan upliv na historiju srednjovjekovne Bosne. Iako se ranije pominje institucija bana u Bosni, prvi po imenu poznati bosanski ban bio je Ban Borić (1154.- 1164.). Živio je do kraja 12. vijeka, pa se može zaključiti da je u vrijeme dok je vladao Bosnom bio veoma mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat izmedju ugarskog kralja Stjepana IV. i bizantskog cara Manuela I Komnena (1143-1180) oko prevlasti na Balkanu. Ban Borić je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom učestvovao u opsadi
Doba Kulina Bana
Nakon bana Borića na vlast u Bosni dolazi čuveni ban Kulin (1180. - 1204.) Ban Kulin na vlast dolazi i prije 1180. kao bizantski vazal. Smrću bizantskog cara Manuela Komnena nestaje bizantskog prisustva i započinje njegovo neovisno vladanje Bosnom.
U daljem razvoju Bosna je više bila vezana za Ugarsku, uz čije prisustvo je izgrađivala svoj samostalni izraz. Ban Kulin je vojno ojačao svoju državu i proširio je na prostore župa Soli i Usore, tako da je bosanska vlast bila uspostavljna nad cijelim slivom rijeke Bosne.
Teritorijalno širenje Bosne izraz je dotadašnjeg unutrašnjeg razvoja države. To se manifestiralo privrednim pokazateljima, a i međunarodnim respektovanjem. Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, ban Kulin sa Dubrovnikom sklapa trgovački ugovor. Nastali dokument, Povelja Kulina bana od 29. augusta 1189. pokazuje više segmenata izrasle bosanske države. Krajem 12. vijeka započele su optužbe da ban Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). To nije odgovaralo papi Inocentiju III. koji je želio uništiti njene vjernike. On poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod protiv nevjernika u Bosni. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika i vjernika pred papinim izaslanikom Kazamarisom i na Bilinom polju kod Zenice 1203. Kulin javno prihvata učenje crkve kakvo traži Rim. Time je prevaziđen veliki sukob ali vjerska situacija u Bosni, sa prisustvom drugačijeg vjerskog shvatanja, dobila je novu dimenziju koja će obilježiti njenu srednjovjekovnu egzistenciju i prepoznatljiv odraz u onovremenom zapadnoevropskom svijetu.
U 13. vijeku hereza će dobiti svoju organizacionu formu i lik kao Crkva bosanska sa hijerarhijom i shvatanjima koja će uhvatiti jake korijene među stanovništvom. Pod izlikom uništavanja hereze, a u namjeri da osvoji Bosnu, Ugarska će poduzeti niz križarskih pohoda protiv Bosne. Ti sukobi su pojačali jedinstvo između nove vjere i vlastele, a kao krajnji rezultat bilo je protjerivanje organizacije bosanske katoličke crkve (Bosanske biskupije) u Ugarsku (u Đakovo). Crkva bosanska postala je jedina heretička crkva koja je postala zemaljska crkva, bosanska državna vjera.
Početkom 15. vijeka, pred opasnošću od Žigmunda Luksemburškog, Bosanci su od Ladislava Napuljskog tražili da Bosna ima granice prema Ugarskoj iz doba bana Kulina. Kulin ban je ostavio značajnog traga u uzdizanju Bosne među najvažnije subjekte na istočnoj jadranskoj obali. To je pamćeno kao vrijeme bosanske samostalnosti i jasne samobitnosti. Zato je i ne bez razloga doba Kulina bana u historiji srednjovjekovne Bosne zabilježeno je narodnom poslovicom koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana".

Vladavina Stjepana II Kotromanića

Poslije sloma Bribirskih (Šubića) Bosna ponovno jača i vremenom prerasta u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma, te teritorij od Neretve do Cetine koja postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja i Donje krajeve, Usoru i Soli. Ban Stjepan II. Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II. Kotromanić sklapa zatim trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. godine on piše:
"Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove pred gospodina bana..."
Ovo je vrlo značajan dokument, jer govori da u Bosni žive Bošnjani, Bosanci kao stanovnici srednjovjekovne bosanske države. To se očituje na svim zvaničnim dokumentima bosanske države, te na mnogim nezvaničnim, kao što su glose na krstjanskim vjerskim knjigama i natpisima na stećcima, gdje i stanovnici srednjovjekovne Bosne sebe nazivaju Bošnjanima, odnosno Bosancima.
Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu bosansku, čija hijerarhija čvrsto stoji uz bosanske vladare i velmože, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji bi prema zahtjevima trebali znati bosanski jezik.
Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat sa sjedištem u Milama, koji se širi i uključuje mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunske, tako da već 1385. ima 35 samostana, od kojih su samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine, još se 12 franjevačkih samostana gradi širom Bosne, uglavnom u jakim centrima privrednog razvoja srednjovjekovne bosanske države.
Godine 1350. Srpsko carstvo napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo je područje Huma. Međutim, bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II. Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti da protjera srpsku vojsku iz bosanske zemlje.
Vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, obilježena je jakim privrednim razvojem zasnovanim na rudarstvu i trgovini, naročito u izvozu traženih domaćih sirovina srebra, bakra i olova. Počinje da se kuje bosanski dinar - Denarius, groš. Razvijaju se nova gradska naselja, karavanske stanice i putne komunikacije. Sve je više stranaca koji u Bosni nalaze svoj ekonomski interes. To jača i domaću privrednu osnovu. Putem karavanske trgovine, koju obavljaju ponosnici na čelu sa kramarima vrši se razmjena bosanskih proizvoda sa primorskim gradovima. Nastaju brojna trgovačka društva koja djeluju na širim prostorima. To doprinosi da se razvijaju carine u srednjovjekovnoj Bosni.
Udajom kćerke Elizabete 1353. za ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinskog tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, Stjepan II je podigao ugled Bosne i vladarske loze dinastije Kotromanića koaja se približila najvišim nivoima onovremene evropske politike.

Tvrtko I Kotromanić
Svoj najveći uspon Bosna će doživjeti upravo za vrijeme svoga zadnjeg bana i prvog kralja Tvrtka I Kotromanića 1353 - 1391. Godine 1353. ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. Iza njega ostala je stabilna bosanska država, nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna. Iza njega ostala je i uznapredovala moć njegovih vazala koji počinju da učestvuju u politici centralne vlasti kao vrlo značajna politička snaga. Poslije Stjepana II. na bansku stolicu sjeo je njegov sinovac, Tvrtko I Kotromanić, koji u tome trenutku imao samo 15 godina. On u početku ima velike probleme unutar zemlje, a to iskorištava Ugarska. Godine 1363. izbija sukob između Tvrtka i Ludovika I Anžuvinskog, u kojem Bosna izlazi kao pobjednik. Mladi ban se iskalio u sukobu sa Ugarskom, dobio povjerenje i prestiž među bosanskim magnatima. To mu je omogućilo nove teritorijalnopolitičke promjene u Bosni.

Bosansko kraljevstvo

Nakon što je stabilizovao vlast u zemlji, Tvrtko širi Bosnu na njenim jugoistočnim granicama. U savezu sa srpskim oblasnim gospodarom knezom Lazarom Hrebljanovićem slama srpskog oblasnog gospodara Nikolu Altomanovića i pripaja njegovu zemlju Bosni 1373. Bosna se proširuje na dijelove gornjeg Podrinja i Polimlje. Početkom 1377. Tvrtko proširuje Bosnu na Trebinje, te župe Konavli i Dračevica. Time je Bosna izišla na jadransku obalu i južno od Dubrovnika na području Boke Kotorske.
Krunisanje Tvrtka za kralja

U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići). Tu je bilo krunidbeno mjesto i kasnijih bosanskih kraljeva. Nova osvajanja na području Dalmacije i Hrvatske omogućavaju mu da se nazove i kraljem Hrvatske i Dalmacije. Krunisanjem bosanski vladari stječu Svetodmitarski dohodak u iznosu od 2000 perpera. Uz raniji Stonski dohodak to su najvažniji tributi koje Dubrovčani plaćaju bosanskim vladarima.
U namjeri da vodi samostalnu ekonomsku politiku na istočnoj jadranskoj obali kralj Tvrtko I osniva trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske pod nazivom Novi, (današnji Herceg Novi). To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju nagovoriti kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt luke u Novom. Za uzvrat Tvrtko je stekao trg Drijeva i Kotor 1385.
Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju tadašnje vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu je izvršila upravo bosanska vojska i to 13. august 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno obranila grad. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije. Time preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa otocima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te otoke Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu.
U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386., pa u ljeto 1388. kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s vojvodom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom vojvode Vlatka Vukovića, sudjeluje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od predvodnika koalicije Srba, te Ugara, Hrvata, Albanaca i Grka, koja se na Kosovu polju 1389. suprotstavlja Osmanskom carstvu. Tvrtko se hvali da je kršćanska koalicija pobijedila, no Osmanlije svoje prodore još više povećavaju, a postaju i prvi bosanski susjedi na jugoistočnim granicama Bosne preko vazalnih posjeda Vuka Brankovića .
Tvrtkovi nasljednici
Poslije Tvrtkove smrti 1391. nastupa poprilično nestabilna politička klima na bosanskim granicama, između Ugarske i Osmanlija. Novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša koji gubi teritorije u Dalmaciji i Hrvatskoj, ali uspijeva da očuva državu stabilnom. Humska vlasteoska porodica Sankovići, župan Beljak i vojvoda Radič Sanković, pokušavaju prodati župu Konavli Dubrovčanima, ali ih kralj i bosanski sabor kažnjavaju oduzimanjem posjeda. To pokazuje izuzetnu unutrašnju stabilnost u zemlji. Najveća opasnost za Bosnu ipak dolazi od ugarskog kralja Žigmunda Luksembuurškog koji je u svojoj južnoj politici zacrtao bosansku krunu. krupno plemstvo se koncentriše u odbrani bosanske krune. Prema ugovoru iz 1394. kruna je trebala pripasti Žigmundu poslije Dabišine smrti, no Bosanci za novog vladara dovode kraljicu, Dabišinu ženu Jelenu. Time prave interregnum koji im omogućava da dobiju na vremenu i pojačaju svoje pozicije prema ugarskom vladaru. Uz pomoć najodanije vlastele iz rodova Kosače, Pavlovići i Hrvatinići interegnum se završava 1398., kada na prijestolje dolazi Stjepan Ostoja. To je doba jakog uticaja bosanskog sabora (bosanskog stanak) na bosanskog vladara. Istaknutu ulogu imali su Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić Kosača, Pavle Radinović i tepčija Batalo.

Kralj Ostoja je prodao primorje Dubrovčanima krajem 1399. Zbog neuspješnog rata sa Dubrovnikom 1403-1404 kralj Ostoja je zbačen sa prijestolja 1404, a novim kraljem je imenovan Tvrtka II, inače sina kralja Tvrtka I Kotromanića. Zbog spora oko sela |Lisac mir sa Dubrovnikom je postignut tek 1405.
Ova smjena na bosanskom prijestolju izaziva reakciju ugarskog kralja Žigmunda koji pomaže prougarski orijentisanom bivšem kralju Stjepanu Ostoji. Žigmund je uspio da djeluje i na Tvrtka II, ali nastao je novi preokret u kojem je na vlast opet došao Stjepan Ostoja 1409.



POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1234 GODINE - BAN NINOSLAV

Godine 1234
Az,rab Božiji Matej,imenom Ban Bosn`ski Ninoslav,klnu se obćini Dubrovačkoj:Da stoju s vami u mir i u vsaku pravdu - kako su stali i moji stari.
I da svobodno hodite u mojej zemlji - da vi nije desetka nikogare.
Ako vi tko učini krivinu mojih kmeti - da se pri pred`mnom.A ako vi ja pravine ne učinu,to - to ja kriv.
I,ako se razratite s Kraljem s Raškim - da vas ne dam,s vsim vašim dobitkom.
I da vi uhranu.I čto se učinilo,prije ili poslje - da se pri.
I da nije izma,n`da je pravda.
Da se ne uzimlje desetka - dokole sam ja živ,i moje dijete,i moje unučje.Kto sije preskoči - da je klet.
I kada pridu u Dubrovnik - da na me ne ustane nitkore.Dje ja s`m sad u svojej zemlji - kto hoće iskati,išti!Dje ja s`m rad pravdu učine.I ako pravdu ne učinu - da s`m kriv...
I ne bješe moje pečati velije - odnesena bješe.Da tozi je moja pečat - ka je pri knjizi!...

POVELJA IZ 1323 GODINE - BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ

Godine 1323
Az sveti Grgur,a zovom Ban Stjepan,gospodin Bosanski,i brat moj Knez Vladislav,da je vidomo vsim zemljam` Bosanskim:
Dasva vjeru i dušu otca naju,gospodina Bana i vsih roditelja naših i svoju,Knezu Vlkosavu,sinu Kneza Hrvatina Ključkoga,pred Djedom Velikim Radoslavom,i pred Gostom Velikim Radoslavom,i pred Starcom Radomirom,i Žunborom,i Vlčkom,i pred vsvom Crkvom,i pred Bosnom.
Da nije u naju Vladislav sužanj ni pogubljenik,i da na nj ne poslušava klevete.I,ako bi u čem sgriješil Vlkoslav,da stane pred dobrimi mužmi da se opravi - a da za jegovo ne pohitava nizaštore.
A ako bisva sije pritvorila bez bez jegove nevjere - da sva otsupila od Boga i ot vjere i da nam nije otčine molitve i materine,i da sva druga Jude.I sije se učini na Mojštri.
I na sijej vjeri dasva Knezu Vlkoslavu dvije župe u djedinu i u isklad,Banice i Vrbanju,i dva grada Ključ i Kotor.I ondje da nije naših vladavca ni sade,razvje kada hoće Vlkoslav.
Dasva one župe,od meje do meje,a ne inom bratu jegovu,ni sinovcu,razvje Knezu Vlkoslavu i jega ostalšemu - a od niju da služi gospodinu oružjem,koliko može najbolje.
A od Lužac,otkole je Vlkoslav pristupil k nama,za deset ljeta,kto te ljubi bez naju srdca - zovi ga!...
A sije pisanije svrši se u gosti velikoga hiži,u Radoslali.

POVELJA GRGURU STIPANIĆU IZ 1323 GODINE - BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ

Godine 1323
Az,Sveti Grgur,a zovom Ban Stipan,po milosti Božijoj gospodin svim zemljam` Bosanskim : i Solskim i Usorskim i Donjim krajem i Humskoj zemlji gospodin,i brat moj Vladislav:
Dasva Knezu Grguru velikomu Stipaniću milost svoju vi,naju viru i dušu,dasva mu prvo Čečavu,drugu Hrastuš,treće Une na više Jakeša,četvrto Volović,peto Modrič.
Toj mu damo za njegovu virnu službu tada - kada ga poslasmo prid našimi vlasteli po gospoju,po moju,Caru Bu(ga)rskomu.I u tom nam posluži pravo i virno.
I ja,Ban Stipan,s bratom mojim,s Knezom s Vladislavom,taj sela naju dasv` Knezu Grguru Stipaniću u vike vikom,i njegovu ostalomu - da mu se to ne poreče nikadare,ni njemu ni njegovu ostalome,što bi ga ne opitala Crkva Bosanska.
A se pisa Pribisav,dijak Bana Stipana - koji držaše od Save do mora,od Cetine do Drine...

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
41400

Powered by Blogger.ba