Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog


03.04.2010.

Doboj


Doboj
slika
slika

Tvrđava i varoš imenom Doboj nalaze se u sjevernoj Bosni na prostoru jedne široke geografske zone pobrđa, preko koje planine Balkana blago padaju u nizije Panonije. U tom prostoru područje oko ušća Usore i Spreče u rijeku Bosnu, nesumljivo predstavljala centralni dio za jednu prostranu oblast što se nalazi južno od rijeke Save, oko poriječja donjeg i srednjeg toka Bosne.

Središnji geostrateški značaj položaja oko ušća Usore i Spreče, presudan je činilac za postanak tvrđave i varoši, iz kojih se, kao jezgra, razvio savremeni Doboj. Tu je izrasla tokom šest/sedam vijekova, polako i mukotrpno varoš dobojska, prije svega, zahvaljujući izuzetno velikoj vrijednosti komunikacionog čvorišta prirodno stvorenog sučeljavanjem triju prostora preko riječnih dolina Bosne, Usore, Spreče. I kada su u drugoj polovini 19. vijeka udarani temelji savremenog saobraćaja, gdje su osnovni pravci kretanja vezivani isključivo za riječne doline, tada je područje oko Doboja izbilo u prvi plan. Jedino je na ovoj širokoj lokaciji, preko riječnih dolina, bilo moguće realizovati raskrsnicu od četiri putna pravca za potrebe željezničkog i drumskog saobraćaja. Treba znati da je tako bilo oduvijek u prošlosti, pa je tako i danas. Komunikacije su šansa Doboja, a tvrđava i varoš dobojska su bili i ostali njihova nezamjenjiva potreba.U svom dugom trajanju, tvrđava na kamenitom brijegu iznad doline rijeke Bosne baš nasuprot ušću Spreče, nije se u kontinuitetu razvijala i ravnomjerno rasla. Uspone i padove diktirale su česte, čak previše česte ratne prilike, ali i godine mirnih vremena, koja su međutim i nažalost redovno bila kraćeg trajanja.

Oblika je pravougaonika veličine oko 160 x 135 m, debljina zidova oko 1,90 m, i danas su dijelom očuvani oko 1,50m. Na svakom ovalnom uglu su kule, a na polovini svake stranice postoje otvori - kapije, koje su opet sa obije strane zaštićene kulama. U sredini velikog pravougaonika je zgrada štaba, a okolo čitavog Castruma je opkopan široki rov i navedena voda iz stotinjak metara udaljenog korita Bosne. Čitav kompleks je građen od kamenih blokova, čija su lica u zidovima nemarno uravnata, a kamen je vezan krečnim malterom. To su prve građevine kod kojih je korišćeno krečno vezivo, jer do tada je u našim krajevima gradnja kamenom bila praistorijskog tipa, u suhozidu bez veziva. U pravcu zapada preko širokog rova sa vodom, a u podnožju uzvišenja sagrađeno je naselje Canabea. To je valjda najstarije naselje gradskog tipa u našim oblastima jer je istovremeno Castrumu. Nađeni su temelji više od desetak izduženih građevina sa po dva/tri ulaza u uske hodnike i iz kojih su zatim ulazi u manje prostorije - kabine veličine oko 2,5 x 3 m. Tu su živjele legionarske naložnice (krive, a ne vjenčane vojničke žene). Naselje je imalo veliku zgradu kupatila sa toplom vodom koja je vodovodnim cijevima od keramike provedena kroz čitavo naselje. Između građevina je ulica, oko 8 m široka, popločana je kamenom od koga su i sve građevine Canabea.Groblje Castruma i Canabea, a svakako i nekih naselja u najbližoj okolini, čije nam lokacije nisu poznate, bilo je na visiji iznad Canabea. Neki su nadgrobni spomenici djelimično očuvani, pa je iz njih poznato i više imena najstarijih žitelja našeg kraja.Četvrti objekat velikog Rimskog kompleksa je Refugium, a nalazi se na brijegu neposredno iznad ušća Usore. Najkasnija je rimsko-vizantijska gradnja 4 - 5. vijeka na ovom mjestu. Zanimljiva je, jer predstavlja napor antičkih graditelja da novim konceptima i rješenjima utvrđenja, odbrane zemlju od navale brojnih varvara. Do naših dana su ostaci ovih spomenika različito očuvani. Staro rimsko groblje je uništeno krajem 19. vijeka. Refugijum je uništavao kamenolom takođe već od kraja 19. vijeka, zatim gradnja Osnovne škole posle 2. svjetskog rata, pa je očuvana oko jedna četvrtina ovog utvrđenja. Canabea su u našim danima 1965. godine, iskopom lateralnog kanala, potpuno nepotrebno i siledžijskim postupcima ljudi iz vodoprivrede, najvećim dijelom razorena, a skretanjem za samo 20m spomenik bi bio spašen. Temelji Castruma su do danas dobro očuvani (najveći dio građevnog kamena njegovih zidova prenijet je u 13. vijeku radi gradnje tvrđave Doboj). Međutim, danas mu prijeti još veća opasnost od sadašnje divlje gradnje, što mu se prijeteći približava i praktično sa svih strana-opkoljava.Očito je da savremeni Doboj još uvijek nije uočio rijetko pogodnu šansu za razvoj značajnog turističkog centra i kroz njega koristan izvor privredne djelatnosti, što mu pruža ovaj vanserijski vrijedan kulturno - istorijski kompleks.

03.04.2010.

Banja Luka - Kastel



slika

slika

U srcu grada Banja Luke ponosno stoji Kastel, kao svjedok proslosti, kostur sadasnjosti i predskazanje buducnosti. Sa bogatom istorijom, tvrdjava je smjestena u uzem centru Banjaluke. Stare zidine tvrdjave Kastel tu su da nam probude znatizelju o istoriji ovog grada, ispricaju pricu o bitkama, trgovini, uspjesima I padovima, ciji je vinovnik I svjedok bila sama tvrdjava.

Ukupna površina kompleksa Kastel iznosi 48.000 kvadratnih metara, od toga unutar bedema 26 610 kvadratnih metara, a izvan bedema oko 21.390 kvadratnih metara. Bedeme čine devet bastiona i dvije kapi kule u sklopu bedema. Unutar bedema nalazi se više objekata, među kojima centralni logor sa dvije kule i malim arsenalom, centralni arsenal, tzv. kamena zgrada, te više različitih zidova koji su dijelili i formirali pojedine interne prostore.

Brojni materijalni nalazi, pisani izvori i kartografska dokumentacija, danas nam omogućuju da u velikoj mjeri sagledamo sve faze nastanka i razvoja tvrđave.Prvi početci razvoja naselja na mjestu današnjeg Kastela potiču još iz paleolitskog doba na što upućuju nalazi kamenog oruđa i oružja. Položaj ovog naselja koje se dalje razvijalo kroz epohu neolita i bronzanog doba karakterističan je za naselja badenske kulture jer se nalazi na izdignutim dijelovima riječne terase Vrbasa.

Novo poglavlje u prošlosti Banjalučke tvrđave započinje, rimskim osvajanjima ilirskih teritorija. Obzirom da je područje današnje Banjaluke bilo nemirno pri rimskim osvajanjima, a rimska vlast nesigurna, javila se potreba stacioniranja, rimskih vojnih odreda u ovim krajevima. Za njihove potrebe podizani su vojni logori, (CASTRA-e), širom Ilirika (šire područje današnje Banjaluke), uz koje su se javljala i civilna naselja (municipium). Rimsko carstvo je svoju dominaciju i ekspanziju ka novoosvojenim teritorijama obezbjeđivalo izgradnjom puteva.

Unutar tvrđave je pronađeno više primjeraka kasnoantičke bronze, keramike, i jedna kasnoantička bronzana fibula. Pored toga u centralnom prostoru tvrđave utvrđeni su ostaci kasnoantičkih objekata većih dimenzija, sa polukružnim apsidalnim istakom na južnoj strani. Da li je riječ o kasnoantičkom svetilištu, nekoj administrativnoj zgradi ili kompleksu različitih sadržaja odgonetnuće sistematska istraživanja koja predstoje.

Još jednu potvrdu da je postojalo antičko naselje na mjestu današnjeg Kastela svjedoči i poznati žrtvenik posvećen bogu Jupiteru. Na tom lijepo klesanom kamenom spomeniku pronađenom 1895. prilikom popravljnja mosta na Crkveni, stoji natpis čijom je dopunom dešifrovan tekst:"Jupiteru najvećem geniju ovog mijesta Sicinije, Makrin, konzularni beneficijar provincije Gornje Panonije, ispunio je zavjet dobrovoljno i sa zahvalnošću." Iz natpisa se zaključuje da je žrtvenik bio postavljen najvjerovatnije u blizini Jupiterovog svetilišta. Ovaj žrtvenik je pouzdana indicija da se umjesto njenog nalaska locira grad vojnog karaktera sa lokalnom upravom.

Naselje se u kasnoantičkom periodu razraslo i obogatilo i u vojnim, civilnim, sakralnim, privrednim i administrativnim sadržajima.Posebno su značajni nalazi u priobalnom pojasu tvrđave gdje su zidovi pravilno tesarski obrađeni i govore o zreloj arhitekturi jake fortifikacije značajnih razmjera.

U povelji iz 1525. godine precizno se navodi da je Banja Luka zapravo ime tvrđave koja se zvala CASTELL NOSTRO BAGNA LUCA. Iz sadržaja navedene povelje, moglo bi se čak zaključiti da je tvrđava Banja Luka bila izgrađena na mjestu nekog starijeg i manjeg utvrđenja poslije 1463. godine, kao dio granice na Vrbasu u sistemu odbrane ugarskog kraljevstva protiv Turske (Jajce je bilo najjužnija tačka).

Sam Kastel će biti 1587 dograđivan da bi za vlade sultana Mehmeda III, na prelazu iz XVI u XVII vijek bio pretvoren u grad.

Obnova, proširenje i ojačavanje tvrđave svakako su bili podstaknuti učestalošću austro-turskih ratova krajem 17. i u prvim decenijama 18. vijeka. Inženjeri-graditelji tada su je proširili, po uzoru na ravničarske tvrđave (tkz. Vaubanov sistem) preko Save, te njena silueta dobila današnju formu izduženog trapeza omeđenog bedemima, bastionima sa kulama i podzemnim prolazima, dok je vodenim šancem okružena sa zapadne strane.
O izgledu tvrđave i grada u prvoj polovini 18. vijeka dosta detaljno nas obavještavaju austrijske karte nastale u vrijeme austrijsko-turskog rata 1737. godine i velike bitke pod Banja Lukom koja se vodila 4. avgusta te iste godine.
Iz osamdesetih godina 18.vijeka potiču nešto pouzdaniji opisi i nacrti tvrđave.Iz tih novijih opisa, postoje podaci o postojanju 30 ambara za žito kao i postojanje tzv. carevog ambara.

Sve do 1826. u sklopu tvrđave nije ništa obnavljano, ali te godine je u tvrđavi izgrađeno jedno od banjalučkih javnih kupatila, hamama, takozvano Vojno kupatilo.

Jedini objekat vojne namjene znatnijih dimenzija iz tog perioda podignut je uz jugozapadne bedeme tvrđave oko 1865.godine. Objekat, kasnije nazvan kasarna za artiljerce, podignut je na zapadnoj strani na samoj obali Vrbasa, na podignutoj terasi sa podzidom od sedre(odmah do današnjeg mosta Patre). Pravougaoni prozori u austrougarskom periodu su obradom od opeke dobili polukružni oblik. Prema ostacima drvenih greda na fasadama može se pretpostaviti da je zgrada imala neku vrstu drvenih verandi, ili šetnica, osmatračnica.

05.01.2009.

Stecak Bozicka Banovica

Prema izvorima i naslagama soli u podrucju soli, cijela oblast u kojoj su nastali i Banovici u srednjem vijeku nosila je naziv Soli. Kao pogranicna oblast Bosne ona je cesto mijenjala gospodare. U pocetku je duzi period vremena bila pod vlascu Vizantije. U 10. i 11. vijeku nalazi se u sastavu Srbije kneza caslava i Bodina. Poslije spajanja Hrvatske drzave sa Madjarskom, zupa Soli dolazi u neposredno susjedstvo sa ovom mocnom drzavom (1102) Madjara. To je bilo sudbonosno za ovo podrucje, jer ostaje kroz cio srednji vijek, sa manjim prekidima, u interesnoj sferi madjarskih kraljeva.

U doba Kulina bana (1180 – 1204) ova zupa sa podrucjem Banovica ulazi prvi put u sastav bosanske drzave. U to vrijeme po Bosni i ovoj oblasti siri se novo vjersko ucenje koje su donijeli protjerani bogumili iz Srbije i Dalmacije. U 13. vijeku Madjari izdvajaju oblast Usore i Soli u posebnu banovinu pod neposrednom upravom madjarskih kraljeva. Iz tog doba vjerovatno potice predak Bozicka Banovica koji je nosio titulu bana za ovo podrucje. Podrucje opcine Banovici, kao i citave sjeveroistocne Bosne, vrlo malo je istrazivano. Ipak do danas je poznat znatan broj srednjovjekovnih nekropola. Vecina ovih spomenika je bez natpisa, grubo oklesanih i manjih dimenzija. Medju njima se istice stecak Bozicka Banovica u Banovici Selu. To je nadgrobni spomenik od kamenog bloka, krecnjaka sa lijepo oklesanom povrsinom u obliku sarkofaga, sa kamenim postoljem velicine 2,20 x 0,90 x 0,70 m. Ivice sarkofaga su ukrasene motivom pletenog uzeta, a sa zapadne strane urezan je ornament cvijeta stilizovanog ljiljana. Sa juzne strane postoji natpis cirilskim slovima (bosancica) slijedeceg sadrzaja: "Ase (ovdje) lezi Bozicko Banovic na svojoj zemlji plemenitoj na Dramesini a postavise (stecak) Hlapac i Obodan i Branko sa Bracom."

Stecak Bozicka Banovica sudeci prema obliku slova pripada 15. vijeku i za nas je od velike vaznosti prije svega zbog prezimena Banovic. Ocito je da se po njemu i citav kraj zove Banovici. Vjerovatno je Bozicko svoje prezime dobio od nekog blizeg ili pretka koji je upravljao ovim krajevima kao ban svakako prije dolaska Turaka. Drugi vazan podatak sa natpisa je da je Bozicko bio sahranjen na "zemlji svojoj plemenitoj" koja se zvala Dramesina. To je najstariji spomen bosanske zupe Dramesin o kojoj imamo nesto vise podataka iz vremena turske vlasti.

04.11.2008.

Središtem BiH u jednom dan(h)u

Poznata vam je uzrečica da svaka stvar ima svoje lice i naličje, jednu svijetlu i drugu, tamnu stranu, poput Mjeseca. Ovo je priča o tome, o ljudima Bosne i Hercegovine u kojima se od rata naovamo ustobočila ta druga - tamna strana – kojoj je pošlo za rukom sve ono što smo do sada vjerovali da znamo o Bosni i Hercegovini, Bosancima i Hercegovcima, izvrnuti u suprotno. Ali, ovo je i priča, više podsjetnik, da postoji i ona svijetla strana koja će kad-tad ponovno ovladati njihovom dušom. Put u središte Bosne, u Sarajevo i okolicu na jedan dan, eto, bio je dovoljan da bi se dosegla ta istina koja i sad uznemiruje moje misli, u ovom slučaju – misli samo jednog hinjenog i dobroćudnog turista
 

Pisati o Sarajevu i Bosni i Hercegovini danas se više ne može bez spominjanja triju naroda koji u njoj žive. Navedeni po brojnosti i golubovi na grani će znati da je riječ o Muslimanima, Srbima i Hrvatima. Bosance se kao narod ili naciju najčešće spominje u vicevima ili pjesmama. Bosanca opjevanog u pjesmi Bijelog Dugmeta „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac“ svaka ozbiljnija demografska statistika neće uzeti u obzir, iako bi mu svaki kriterij koji se poziva na mentalitet svakako podario legitimnost. Međutim, reći da u Bosni i Hercegovini žive Muslimani, Srbi i Hrvati daleko je nepreciznije, nego priznati Bosance kao nacionalnost. Prije svega, biti Muslimanom oznaka je pripadnosti jednoj vjeri, islamu, a ne nekom narodu. S druge strane, nije riječ o Srbima i Hrvatima koji su se doselili iz matičnih država Srbije i Hrvatske, već o autohtonom srpskom i hrvatskom stanovništvu koje tu živi stoljećima. Pa tako, nastavljajući ovu svojevrsnu heideggerovsku analizu dolazimo do upute da bi puno preciznije bilo reći da je Bosna i Hercegovina država, zapravo, ovih triju naroda: Bosanskih Muslimana (otud Bošnjaka, a Bošnjaci su već nacionalnost), Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, dakle, jednostavno vezati uz nacionalnost i prefiks „bosanski“ kao što se i uz Hrvate koji žive u okolici Gradišća, danas u Austriji, vezao prefiks „gradišćanski“ pa ih nazivamo Gradišćanskim Hrvatima. Međutim, ni to nije sve. Dvojnost naziva države (Bosna i Hercegovina) tjera nas da do kraja budemo pošteni i priznamo odatle izvedene dvojnosti svake nacionalnosti koja živi u njoj. Odatle ćemo još imati i Hercegovačke Muslimane, Hercegovačke Srbe i Hercegovačke Hrvate. Upravo dvojnost naziva države napose otkriva i dva vladajuća mentaliteta u naroda koji u njoj žive: bosanskog i hercegovačkog, a koji spomenuti narodi međusobno dijele. BiH je otuda složena i kompleksna država s kojom treba pažljivo ''rukovati'', gotovo bi rekli „u rukavicama“, pogotovo ako se potegne jedna ovakva priča o nacionalnostima. Moje, pak, općenito stajalište o nacionalnostima je više ideološkog, a odatle metaforičkog tipa; govori da i tu postoji neka podjela. Pa tako, postoji svijetla strana nacionalnosti odnosno „svijetlo“ osjećanja pripadnosti svojoj naciji i ono drugo – tamno. Nema tu mnogo filozofije: svijetla strana spremna je na suživot i učenje od drugih naroda dok tamna u drugim narodima vidi potencijalnog neprijatelja i nikad nikome nije spremna do kraja vjerovati. Nije teško pogoditi koja je strana nacionalnosti odgovorna za rat koji se dogodio na ovim prostorima.

I kako je to kada se odlučite u ovom vremenu jedan dan provesti u Sarajevu i njegovoj okolici? Imali smo detaljno razrađen plan. Najprije svratiti do Visokog i uvjeriti se u egzistenciju visočkih piramida, zatim se u Kiseljaku napiti izvorne istoimene mineralne vode, potom pohoditi vrelo svih vrela – ono Bosne – te naposljetku pojest ćevape na Baščaršiji kod nekog uglednog ćevabdžije. Jedan dan, baška, za provedbu takovog plana trebao je biti dovoljan.

U Bosnu ulazimo sa sjevera, kroz nekad najrazvijeniju, a danas možda najzapušteniju bosanskohercegovačku općinu – Bosanski Brod. Tko je nekad živio u Bosanskom Brodu danas zna koliko je grad izgubio u odnosu na stanje prije rata. Nevjerojatno, ali danas Bosna i Hercegovina kao da započinje tek od Dervente, tu mislim na onaj njen živi dio jer je u ovom poslijeratnom dobu Bosanska Posavina u svom najvećem dijelu pusta zemlja, gotovo bez ljudi. Što se dogodilo narodima u toj državi, to pitanje vas počne proganjati čim se nađete u njenim vrletima. Jer, što pronađete? Bosanski Srbi su, eto, zaposjeli područje koje je većinski hrvatsko poput Bosanske Posavine, Bosanski i Hercegovački Hrvati su se dograbili Drvara i Grahova, mjesta s većinskim srpskim stanovništvom, Bosanski Muslimani su od strane Bosanskih Srba protjerani iz istočne Bosne da bi naselili većinska srpska mjesta oko Sarajeva, poput Ilidže i Vogošće. Čak je i opasno o ovome pisati jer bi vas povjesničari sva tri naroda, a i komentatori ovog putopisa sa svojom tamnom stranom nacionalnosti, možda mogli prozvati zbog nepriznavanja njihova "prava" na spomenute krajeve. Dobronamjerni čitatelj bi, pak, uočio da ni pisac ovih redaka nije u svemu nepristran i ne može biti jer je Hrvat ... I što sada, crni Augustine, identitet svoj kriješ, ali nacionalnost u ovom vremenu ne možeš ... 'Ali ja bih govorio' - tiho zavapiš – 'samo o onoj svijetloj strani nacionalnosti, o tome da nikome ne treba predstavljati teret to što jest Musliman, Srbin ili Hrvat u Bosni i Hercegovini jer svijetle strane sve tri nacionalnosti govore, zapravo, jedno te isto: BiH je zahvaljujući svojoj kompleksnoj etnološkoj strukturi potencijalno kulturom najbogatija zemlja svijeta' – treba to iskoristiti.

Visoki libijski islamski dužnosnik posjetio je Sarajevo prije nekog vremena. Za BiH televiziju dao je nezaboravnu izjavu u kojoj savjetuje Bošnjacima kako trebaju njegovati moderni islam, koji će biti osjetljiv u odnosu na europsko okruženje u kojem se nalazi, islam koji će biti most prema drugim religijama, nacijama, kulturama. U tom trenutku, kao da je jedna zraka svijetle strane nacionalnosti proparala zrak vladajuće tmine u odnosima bosanskohercegovačkih ljudi. Tamna strana nacionalnosti želi obrnuto, da ovaj islam ovdje postane najzadrtiji jer se nalazi u, od njega prepoznatom, neprijateljskom okruženju ... Biljana Plavšić, za vrijeme rata visoka dužnosnica u vlasti Bosanskih i Hercegovačkih Srba, na sudu u Hagu pokajala se s obzirom na odgovornost koju je u ratu imala u okviru vlasti tih istih bosanskih i hercegovačkih Srba. Kaznu izdržava u nekom švedskom zatvoru. Za mene je to primjer „probuđene“ svijetle zrake nacionalnosti s obzirom na nekog tko je dugo vremena bio pod utjecajem svoje tamne strane nacionalnosti. Suživot, ali nažalost tek dijela Bosanskih Muslimana i Bosanskih Hrvata koji je vladao tijekom cijelog rata, još jedan je primjer svijetle strane nacionalnog osjećanja, pa makar on uključivao samo Posavljake. Da ne bi ovaj tekst završio u ispraznom politiziranju na kojeg čovjeka svako malo Bosna i Hercegovina svojim trenutnim stanjem zavodi - vraćam se našem putovanju.
 
U Visoko stižemo oko 10 sati izjutra i idemo ravno k piramidi Mjeseca jer tamo bez problema možemo parkirati. Starac kraj ceste koji se pojavio iznebuha pokušava nam prodati malu brošuru o tom nedovoljno istraženom fenomenu koji zvuči fantastično – Bosanska dolina piramida. Traži deset konvertibilnih maraka; spuštamo na pet, ali nemamo sitnog. Međutim, on ne prima kune. Prije će odustati i po dobrom bosanskom običaju brošuru nam dati džabe, nego, eto, uzeti kune. Na kraju, tako i biva.

- Bosanci su labilni ljudi – domeće rođo moje žene, vođa cijelog puta, rodom iz Kaknja – brzo se predomisle.

Međutim, mene je više zaintigrirala činjenica zašto starac nije želio uzeti kune, nego što nam je brošuru dao džabe. Jer u tom naoko bezazlenom odbijanju novčanica ipak strane države meni se učinilo kao da sam naišao na onaj procjep u bosanskoj duši koji se stvorio ratom i koji ima za posljedicu tu nepriličnu suzdržanost i nepovjerenje bosanskog čovjeka, a koji sam sada počeo slijediti i s nelagodom u srcu slutiti kuda će me odvesti. Na platou na kojem su se obavila prva iskapanja na Piramidi Mjeseca slušamo Irfana, dječaka od 12 godina koji nam dobroćudno, sa svojim fascinantnim bosanskim naglaskom govori o Bosanskim piramidama: Piramidi Sunca i Mjeseca; Piramidi Zemlje i Zmaja te konačno i one najmanje - Ljubavi. Piramide su stare, procjenjuje se, „deset do dvanaest hiljada godina“. Dok govori podsjeća me na film „Ovo malo duše“ i njegovu završnu scenu u kojoj Sabrina Sadiković (Senada) objašnjava Davoru Janjiću (Nihad) ono što joj je profesor u školi samo potvrdio, naime, kako je Sunce daleko veće od Zemlje dok je ovaj zapravo čekao da mu izrazi ljubav ...

- 25.-og je konferencija na kojoj će se odlučiti ko će platit' iskapanje – završio je konačno Irfan svoj naučeni govor.

Kasnije, dok smo razgovarali o Irfanu, bez krzmanja rekoh kako ga u budućnosti vidim na nekoj međunarodnoj konferenciji o Bosanskoj dolini piramida kao uglednog znanstvenika koji govori o njihovom porijeklu i važnosti samo na još učeniji način, nego što je to nama danas govorio. Rođo moje žene me poklopi te reče da ga on prije vidi kako na ovom istom mjestu prosi i šibicari. Šta ti je Bosna u svojim krajnostima! Međutim, u pogledu egzistencije visočkih piramida, u našem malom putujućem društvu, isprva nije bio uspostavljen konsenzus. Brat moje žene zastupao je tezu da svaki sloj zemlje sa sobom nosi iste ploče jer je sediment stijene upravo takav da podsjeća na uređenu i oblikovanu ploču. Moja žena, pak, tvrdila je da su te ploče pod našim nogama u najmanju ruku „barem ljudski oblikovane“ i da u to nema sumnje.

Bilo kako bilo, kad smo krenuli dalje put Kiseljaka od svakog narednog brda na koje bismo naišli učinila bi nam se skrivena piramida. To je dovelo do konačne teorije nas koji smo u tom trenutku putovali u jednom malom autiću u jednom malom kutku zemljine kugle: da se čini nemogućim da je oko Visokog toliki prazan prostor bez brda ako je istina da su na tom mjestu podignute piramide od nekog drugog materijala osim zemlje. Prije će biti da je netko postojeća brda bio pretvorio u piramide opasavajući ih onim lijepo oblikovanim pločama, kopajući tunele, bunare i tome slično. Tako, u dobrom raspoloženju pristigli smo u Kiseljak i napili se s izvora u centru grada prave izvorske mineralne i nadaleko poznate kiseljačke vode. To nije bilo sve. Kupili smo i u slast pojeli poznate kiseljačke pogačice s kajmakom. U Kiseljaku ništa ne podsjeća da je ovdje rata ikad bilo. Polako ćutimo središte Bosne kojem se približavamo. U automobilu na putu za vrelo Bosne traje naredna diskusija o tome koje je mjesto svojevremeno bilo proglašeno centrom bivše države; je li to bila Rakovica ili se mjesto zvalo baš Vrelo. Nebitno, jer svakako je u najvećoj blizini vrela Bosne, središta svih središta i što često u šali znam kazati: praizvor i prazemlja svih nas kojima prezime pri kraju sadržava č ili završava na ć.
 
Samo vrelo nije bog zna kako dojmljivo, ispod brda u snažnom mlazu gotovo jednog potoka probija voda. Kažu da na čitavom Igmanu, planini izvora, nema vode jer se sva skupila na jednom mjestu; koliko u igri mora biti slučajnosti da se sva voda preusmjeri u samo jednu podzemnu vodenu masu koja onda probije iz planine na samo jednom mjestu. Nakon 20-tak metara od izvora voda se već račva u deltu ispunjavajući široke jezeraste površine uokolo. U tim jezerastim površinama krije se čarobnost Vrela Bosne.

Vrelo Bosne, u onom obliku kakvog ga zatičemo danas, uredila je austrougarska vlast koja je Bosnom vladala od 1878. do 1918. Upravo je nevjerojatno koliko je tzv. okupator dobroga ostavio tzv. porobljenom. Jedno takvo dobro je i vrelo Bosne, s uređenim parkom i alejom platana kojom je vjerojatno i austrougarski kralj Franz Ferdinand prošao prije nego li se zaputio u Sarajevo ususret povijesnom metku koji ga je odveo u smrt, a čovječanstvo u Prvi svjetski rat. Danas aleja u kojoj se između ostalih i nalazi vila novokomponiranog pjevača Šerifa Konjevića nosi ime Franza Ferdinanda. Alejom možete proći i kočijama ako platite 30 konvertibilnih maraka. Doživljaj je neponovljiv: zvuka kopita i praporaca uz sunce koje se probija kroz gusto granje i listove platana sjećat ćete se dugo vremena.

Ali idemo dalje – put Ilidže, pa kroz samo Sarajevo širokom ulicom Maršala Tita sa po tri trake u oba smjera koja se pruža od zapada k istoku grada ili obrnuto, kako god uzmete. Ne stignem sve zapaziti iako imamo dobrog vodiča: Nedžarići, pa Dobrinja, ali evo nas, tu je već i zgrada BiH televizije, pa Holiday Inn i tako skroz do zgrade stare Vijećnice pored mutne Miljacke, a povrh nas, svaki sa svoje strane, vrebaju dva stara sarajevska naselja poput dva stražara - Bistrik i Vratnik. Tko se ne bi na ovom mjestu prisjetio onih stihova što je babo Atif uputio svom sinovcu u jednoj pjesmi popularne sarajevske grupe Zabranjeno Pušenje: „Tko ne igra za raju, i ne poznaje taktiku, završit će karijeru u nižerazrednom Vratniku“. Prije posjeta Baščaršiji odlučujemo snimiti Sarajevo kao na dlanu, tražimo neki vidikovac. Susretljiv policajac koji nas je zaustavio radi provjere dokumenata predlaže nam sarajevsku Kulu koja je odmah iznad nas, a ne put do Trebevića na koji smo se prvotno bili odlučili.
 
A s Kule pogled na grad je zaista fascinantan. Tek sada neke topografske stvari vezane uz Sarajevo postaju mi jasne. Recimo, to brdo koje se izdiže tik iznad samog grada ili brojnost kuća koje su načičkane po Bistriku i Vratniku, krajičak Bjelašnice na obzorju i u sjeni nad gradom strahotno nadvijen Trebević. Otprije sam znao da su za vrijeme rata Bosanski Srbi s tamnom stranom svoje nacionalnosti držali Trebević, ali tek sada sam postao svjestan koliko je to bilo bolno za Sarajevo: gotovo da su mogli okomito ubacivati granate na Baščaršiju. I tu je bio kraj mog pokušaja poimanja Sarajeva na onaj mirnodopski način, grada u kojem sam čak jedno vrijeme planirao i studirati, grada koji me je prisjetio na jugoslavenski ratni film „Valter brani Sarajevo“ i njegovu završnu scenu u kojoj dva visoka njemačka oficira hvale hrabrost i ustrajnost Sarajlija  - ne, to više nisam mogao. Jer ovaj film koji imam u svojoj glavi kao da se počeo vrtjeti na drugu stranu.

U kadar su mi najednom počele ulaziti džamije, nevjerojatno, ali gotovo na svakih 200 metara nalazi se po jedna džamija. Pomislim nešto nepovezano o njihovoj brojnosti. Međutim, ono što je zaista danas potresno u prizoru nekad Valterovog grada jesu muslimanska groblja s bijelim nadgrobnim stupovima razmještena po samom gradu. Zbog gotovo četverogodišnje opsade grada sarajevski Muslimani svoje mrtve nisu imali prilike pokapati na Barama, legitimnom sarajevskom groblju koje se nalazi iza Koševskog brda već po razbacanim gradskim ledinama. Iz razloga što muslimanski običaji nalažu da se mrtve ne smije premještati na druga mjesta, ta pričuvna groblja ostala su gdje jesu čineći grad bitno drugačijim; postala su strahotni podsjetnik na proživljeni rat bez kojeg Sarajevo kao da ne može dalje egzistirati u vremenu. Teško je to reći, ali ta groblja čine danas Sarajevo ne samo manje sretnijim mjestom na zemaljskoj kugli nego i zlosutnijim, kao da tamne strane nacionalnosti u sva tri naroda ovdje još nisu do kraja „ispričale svoju priču“ ...

Na Baščaršiji netko me povlači za ruku; žena s urednim nalazima kojoj je dijagnosticirana teška bolest, i s potvrdom o uzdržavanju troje djece. Naravno, traži koju marku. Dajem joj jednu, ali i dalje me prati i moli. Slijedi me još neko vrijeme dok se moja žena nije dosjetila i uhvatila me za ruku ... Baščaršija je baš Baščaršija, vjerojatno je toliko toga o njoj napisano da ovdje ne vrijedi trošiti riječi. Prepuna mladih inozemnih avanturista kojima je Sarajevo više nego egzotična destinacija. Čuju se engleski, švedski, poljski možda i češki, mađarski, pa čak i srpski, a eto i hrvatski ... Malo kasnije, mimoilazim se s prekrasnim Sarajkama dok klizim Ferhadijom, glavnom pješačkom zonom u gradu. Slikamo se pred sarajevskom Katedralom, pijemo vodu ispred najpoznatije sarajevske džamije, Gazi Husrev-begove džamije, konačno jedemo ćevape kod uglednog ćevabdžije Ferhatovića ... Vraćamo se kući preko Vogošće i Kaknja. U sumrak Sarajevo ostaje iza nas u tmini. Do Dervente prometa je dosta gust, a onda iza Dervente više nijednog automobila, ni tegljača. Opet smo na pustoj zemlji Bosanske Posavine kao u nekoj tampon zoni prije nego li iziđemo iz bosanskih vrleti i vratimo se kući.

Ovaj tekst nisam želio posvetiti tamnoj strani nacionalnosti koja je zavladala Bosnom i Hercegovinom i koja je krivac za rat u ovoj državi već onoj drugoj, ljepšoj, svijetloj strani, a koju posjeduju sva tri naroda sa svojim „inačicama“ dobivenim prema, priznat ćete, osebujnoj „hediggerovskoj analizi“ dvojnosti naziva države u kojoj žive. Dogodilo se, međutim, da nikako nisam mogao zaobići tu tamnu stranu. Narodi Bosne i Hercegovine kao da su osuđeni posjedovati i gajiti u sebi dvije strane nacionalnog osjećanja koje se izmjenjuju u vladavini. Nažalost, slika bijelih sarajevskih groblja ne blijedi lako. Kao da su svojom bjelinom načinile dijapozitivnu sjenu u mojim mislima te stvorile zastrašujuću pomisao o pritajenoj „bosanskoj mržnji“ koja se ugnijezdila u srcima ovih ljudi. Poučeni bosanskim iskustvom, preostaje nam zapitati se: koliko će trebati proći vremena da bi vilajet tamnih strana nacionalnosti iz naših srca konačno i potpuno mogao iščeznuti?

: Augustin Trep
30.10.2008.

Ljepote BiH


Treskavica

treskavica

Rakitnica

rakitnica1 rakitnica2 rakitnica3 rakitnica4

Jahorina - januar 2008

jahorina januar2008

jahorina2 januar2008

jahorina3 januar2008

jahorina4 januar2008

jahorina5 januar2008

14.09.2008.

I DOBOJ-VAROŠ


Izgradnja tvrđave u 13 vijeku nalagala je zasnivanje varoši.U srednjem vijeku se govorilo za tvrđavu grad, a za varoš podgrađe, čime je naglašavana životna vezanost dvije pojave.I uvijek treba imati na umu, tvrđava je građena da kontroliše važan drum i njegovo raskršče u ovom dijelu doline Bosne.Veliki drum na raskršću ima prazan prostor, a ovaj za naselje vrijednost trga u srednjevijekovnoj varoši.

Neveliki prostor ove raskrsnice puteva na platou ispred ulaza u tvrđavu, postao je dobojski srednjevijekovni trg, a kada su oko trga i oko tri puta što ulaze i izlaze na trg sagrađene kuće, onda je to već čin rađanja male varoši 13. vijeka sa trgom i tri ulice. Samo još treba dodati crkvu varošku, sagrađenu uz južnu stranu trga, naspram ulaza u tvrđavu, jer nema varoši u hrišćanskoj zemlji srednjeg vijeka, bez crkve. I konačno, oko crkve je prvo groblje žitelja Doboja. Time je slika jednog manjeg podgrađa srednjeg vijeka, potpuna.
Na graviri iz mnogo kasnijeg vremena, oko 1785. godine, iz pera vjerovatno kapetana Božića, vještog austrijskog uhode i dobrog topografa, izuzetno uspješno je prikazana urbana situacija varoši Doboja. U njoj sve stoji kako je sagrađeno u 13. vijeku. Samo je mali dodatak iz 16. vijeka, kratka uličica od trga do groblja koje Turci zasnivaju, jer hrišćani srednjeg vijeka drugo groblje, osim onog oko crkve, izgleda nisu imali. Gravira vrlo ubedljivo pokazuje punu zavisnost urbane cjeline varoši, njenog prostornog razmještaja do topografije lokacije. Dodatno još stoji i činjenica da je trasa druma nužno morala ići iz doline na prevoju/sedlu, pa je onda jasno, kako je pri zasnivanju varoši urbanističko rješenje ustvari iznuđeno oblicima tla, a ne izborom prvog graditelja.
I tako je počela varoš po imenu Doboj, sa tri ulice i trgom, ali na važnom raskršću. Iz daljine viđena, pribijena uz tvrđavu, izgledala je sa svojim drvenim kućicama, kao jato ptića uz nekakvu ogromnu kamenu pticu. Danas može izgledati čudno, ali je istina kako je pravilo srednjeg vijeka, da oko tvrđava kuće moraju biti građene samo od drveta. To je zato što je kamen iz zidova kuća, napadač mogao višestruko koristiti pri opsadi tvrđava.
Moguće je postavljati brojna pitanja oko najstarije varoši Doboja, ali je malo odgovora moguće pružiti. Pisanih izvora jednostavno nema, a materijalni arheološki nalazi su skromni. Broj kuća, sasvim uopšteno i približno daje se izvesti iz veličine tvrđave, koja u mirnim vremenima zahtijeva posadu 30 - 50 stražara. To onda znači isti broj kuća u varoši. Poznato je da u varošima koje su zaštićene tvrđavama, a imaju trgove, više nego rado borave trgovci i zanatlije, a djelatnost nekih zanata je i direktno vezana za potrebe tvrđava. Konačno treba vidjeti u dobojskoj varoši i kuće nekih manjih boljara, čija su imanja u okolini. Zato bi brojevi, stražari oko 50, trgovci i zanatlije 10 - 15 i oko 10 lokalnih boljara davalo neku sasvim približnu brojku od oko 70 kuća.
Tursko osvajanje, zatim dogradnje na dobojskoj trđavi imale su za njenju varoš bitne posledice i promjene. Dotadašnja hrišćanska posada nije uživala povjerenje Turaka pa je tvrđavu napustila, a normalno i varoš, jer su na njihovo mjesto dovedeni turski stražari. Za stari hrišćansko stanovništvo određena je susjedna lokacija, koja će po društvenom statusu što im je u novoj državi pripadao (raja) dobiti ime Rajčinovac. Oni će potom zasnovati i svoje novo groblje na blagoj uzvišici pri kraju današnje Vidovdanske ulice. To groblje će biti razoreno u našim danima, posle 2. svjetskog rata. U staroj dobojskoj varoši u vrijeme 1512. - 1520. godine, za sultana Selima I, biće srušena hrišćanska crkva iz 13. vijeka, pa na njenom mjestu sagrađena džamija. To je prva islamska bogomolja u dobojskoj varoši.
Neophodno je posebno skrenuti pažnju, kako od 13. vijeka kada je utemeljen, pa do poslednjih decenija 19. vijeka, varoš dobojska stoji kao okamenjena, baš kao tvrđava. Broj kuća pred kraj turske vladavine, jedva da je udvostručen. Tome ima više uzroka, a najvažniji su svakako što je ovo granično oblast već od kraja 17. vijeka i svijest da osvajanja na Balkanu za Turke ne mogu vječno trajati.
Za dobojsku varoš velike promjene dolaze pri kraju 19. vijeka. Na prostornom planu, promjene ne idu u prekrajanju starog, iz srednje vijeka naslijeđenog jezgra, već se kreću u teritorijalnom širenju naselja. Došla su sasvim nova vremena. Zaostalu tursku carevinu sa njenom istočnjačkom ideologijom zamjenjuju Austro - Ugarska, evropski okupator sa konceptima modernog privređivanja. Gradnjom uske željezničke pruge Panonija - Primorje, dolina Bosne ulazi u mrežu evropskih komunikacija. Raskrsnica kod Doboja (Usorom prema Tesliću i Sprečom prema Tuzli), postaje najvažniji i najprotočniji saobraćajni punkt u BiH. Vrlo brzo su sagrađeni po istim putnim pravcima i drumovi pokriveni tucanim kamenom. Za Doboj su posledice bile izuzetno značajne i dalekosežne. Vijekovima održavana ljuštura stare varoši je naprsla i naselje je poteklo, krenulo u dolinu.
Prvo je na sjeveroistočnoj strani preko područja Popovog Brda kućama ispunjen prostor do novosagrađene Srpske pravoslavne crkve. Zatim je gradnja kuća nastavljena do željezničke pruge gdje je sagrađena stanica Doboj. Na ovoj novoj raskrsnici je ostavljen prazan prostor. To je drugi trg Doboja. Od njega je nova ulica probijena do željezničke stanice gdje, je opet ostavljen prazan prostor, trg ispred željezničke stanice, -to je treći trg Doboja.Iza toga je probijena i ulica koja je išla prema novosagrađenom mostu na rijeci Bosni, gdje su bile i konjičke kasarne austrougarskog okupatora.
Drugi pravac širenja tekao je u jugoistočnom pravcu prema tada novosagrađenoj željezničkoj stanici Usora. Ovde su sagrađene radionice preko potrebne za željezničku raskrsnicu, a kako nije bilo domaćih stručnih radnika, doseljeni su stranci. Za njih je sagrađena stambena "kolonija" sa preko 30 kuća i ta naseobina nazvana je Usora. Ovdje su nikle i druge radionice, uglavnom onih zanata kojih ranije u našim krajevima uopšte nije bilo. Konačno je 1892. godine na ovom području podignuta i omanja fabrika šećera. Kako je vrijeme teklo, tako su u usorskim radionicama i fabrici šećera angažovani i domaći ljudi, koji su na posao dolazili iz okolnih seoskih naselja, ali i iz stare dobojske varoši. Za ove poslednje je "probijena", prvo kao pješačka staza, a kasnije proširena i zasuta tucanikom, poprečna komunikacija, stara dobojska varoš - Usora. Nazvana je Radnička ulica, (danas ulica Sinđelića), što najbolje pokazuje i njeno porijeklo i namjenu. Ubrzo je ograđena i kućama čime je iako nepotpuno, spojeno novo naselje sa Dobojem.
Do trećeg prostornog zahvata, širenja, stiglo se takođe po diktatu potreba. Još u davnom 18. vijeku, povlačenjem toka rijeke Bosne u današnje korito, oslobođen je prostor na potezu kontakta prve visije i doline, pa je preko njega bio i lokalni put. Poslije I svjetskog rata počeli su radovi i ubrzo završeni na zasipanju starog korita rijeke Bosne, koje je toliko povišeno da je pretvoreno u novu ulicu. Tako je nastala ulica Kralja Aleksandra, poslije čije je posjete Doboju 1924. godine i dobila ime.Njen produžetak je pokrivao novu potrebu, a to je nova kasarna, zasnovana posle II svjetskog rata.
Ovakav je Doboj dočekao kraj II svjetskog rata. Izgradnjom pruge normalnog kolosijeka Šamac - Sarajevo, dobojska željeznička stanica postaje prvorazredan željeznički čvor. Neminovnost je bila izgradnja mosta preko Bosne. Iznuđeno rješenje je bila ulica postavljena pod pravim uglom na novi most i željezničku stanicu, ali ona nije izbijala u stari dio varoši i centar oko stare željezničke stanice uskog kolosijeka, nego znatno zapadnije, pa je na tom potezu došlo do potrebe stvaranja novog centra Doboja. Od volje ili možda je bolje reći vizionarske obdarenosti tadašnjeg urbaniste, zavisio je i izgled ovog četvrtog centra ili trga Doboja. Vladajuće koncepcije polovine 20. vijeka su pretezale na rješenje sa većom površinom zelenog parka. I socrealističke potrebe su nadvladale, pa je stvoren veliki prostor za mitinge, a onda je zeleni dio proglašen za Park heroja. Time smo stigli do nekakvog kraja, iako varoši kao Doboj i nemaju kraja.
Zanimljiva su razmišljanja o odnosu varoši Doboja i rijeke Bosne.Zašto nije došlo do njihovog kontakta, koji predpostavljaju varoške kejove na obalama rijeke.Koji su tome razlozi:- mentalni sklop i životne navike stanovništva, čak počev od 13. vijeka; - ili topografska situacija u dolini gdje rijeka mijenja korito;- ili od kraja 19.vijeka vještački bedemi putnih trasa željezničke pruge i velikog druma, što se postaviše između varoši i obala rijeke.Tako se dogodilo, da je rijeka bježala od varoši, a ova koračala svojim zakonima širenja prema njenim obalama.Što čovjek naših dana nije realizovao"zagrljaj varoši i rijeke", samo je njegova krivica ili kratkovidnost njegovih graditelja.A popravni ispit, i ne samo na ovoj temi, moraće raditi ljudi jednog drugog vremena.Moje doba im želi i sreću i dalekovide graditelje.

 

z knjige u rukopisu:"Doboj,-Grad i regija"

21.07.2008.

Bihac



Biscani su poput Engleza - zive na ostrvu. Englezi su svjesni da su ostrvljani i time se, bez sumnje, ponose. A Biscani? Vjerovatno i ne znaju da je njihov grad podignut na ostrvu, ili ih se ne tice. Oni, mozda, i ne primjecuju ono sto bi svaki stranac uocio prilikom prve setnje gradom. Steta, a imaju toliko razloga da se prave Englezi.

Salu na stranu, ali Bihac je stvrano izgradjen na ostrvu svetog Ladislava, nazvanom po ugarskom kralju Ladislavu I Arapadovicu, koji je bio sin Kralja Bele I. Bihac se inace spominje u dokumnetima tek u XIII stoljecu, a naziv ostrva upucuje na to da je mogao biti sagradjen i dva stoljeca ranije. Posto nema nikkave dokumentacije o postanku grada, narod ovog kraja jedino se oslanjao na legende i nudio ih ozbiljnim piscima istorije. Ali, ni legende da nam se sloze; po jednoj je neki velemoza imao tri kceri: Biku, Soku i Vranu, koje su sagradile tri tvrda grada - Bihac, Sokolac i Vrnograc, ali postoji i kod Lopasica jedna slicna koja kaze da Bihac i Senj sagradise dvije sestre - Bika i Seka. Bilo kako bilo, Bihac koji je po starim listinama mijenjao ime u dosta navrata - od Wyhygh preko Byhig, do Bihag i Bisce, sagradila je, izgleda, tek legenda, jer se njegovo ime jedino vezuje s nepoznatom vlastelinkom Bikom. Kako nas grad nikad nije imao svojih Evlija Celebija, u nasljedje su nam ostale silne istorijske rupe, pa nemamo nacina da ih pokrpimo. Neosporno je da su ovaj kraj osvojili Avari i Sloveni jos u VII stoljecu, a oni su bili najvjerovatnije ti koji su mogli da udare temelje grada. Poslije su dosli Ugari, a dokumenti okasnise.

Bihac se prvi put spominje pod imenom Wyhygh u Povelji ugraskog kralja Bele IV, izdatoj 26. februara 1260. Drugi put je pomenut u Kraljevskoj povelji iz 1262, kojom je Biscu da status slobodnog kraljevskog grada. Obje povelje se nalaze u Budimpesti, ali to prije ovdasnjih istoricara otkri orijentalista Ekrem Causevic, koji mi je o tome pricao kad sam se vratio s jednog studijskog boravka u Madjarskoj. A sta su prethodne Bele zapisivale niko ne zna. Ni budimpestanska Istorijska riznica. Zato nam je pisana istorija o ovakom starom grada nekako mlada, pa se sve hvatamo za listine iz proslog stoljeca. A u listinama opet - Bihac na ostrvu. I kaze se ovako: iduci iz pravca Zavalja, u prolazu kroz Bihac moralo se preci tri mosta - onaj na Jarku, te dva na Uni, posto je put vodio preko Otoke. To jos jednom dokazuje da je Bihac, grad koji su bar jednom spasile guske i patke, "ab urbae condita" bio ostrvo. I mada je mijenjao ime i legende, stalno je bio na istom mjestu, opasan vodom, koja je vjerovatno, i u ona vremena stvaranja istorijskih rupa tekla Jarkom iz Une u Unu.

Neki izvori tvrde da su Jarak prokopale ugarsko - hrvatske vlasti, te da su ga dovrsile 1566. i da je sluzio, u sprezi sa bedemom, za odbranu grada od Turaka. Medjutim, tim izvorima jer vjerovati koliko i nenaucnim legendama, ili tvrdnji da je Bihac sa Karlovcem gradio ban Karlovic, kako narodna pjesma veli, jer ako je grad vec izgradjen na ostrvu, i to svetog Ladislava, onda je oko njega bez sumnje i ranije tekla voda. Uostalom, teren oko starog jezera, bogatog jos i danas motivima za razgledice, inace je nekoliko metara nizi, sto upucuje na zakljucak da je bio u najmanju ruku plavan. Tako otpada cak i tvrdnja onih koji kazu da je grad sazidan na vjestackom ostrvu.

Biscanima drag Jarak, ili Kanal, doveli su u red, nakon rusenja bedema, austro-ugarske vlasti, da bi na njemu 1911. izgradile prvu hidrocentralu u ovom kraju. To je, medjutim, vec bilo pitanje estetike i funkcijalnosti vode, koja je nastavila svoj put iz Une u Unu, opasujuci i dalje grad. Uz Jarak jer uredjen i lijep park, tako da sve bude po protokolu pedantne monarhije kajzera Franca Jozefa, koji se u ovim krajevima odomacio kao car Franjo Josip i sijao jos dugo s dukata sto su ih nosile ovdasnje zene.

I tako, bez obzira na legende i dokumenta, Biscani su, bar oni koji zive u samom centru grada - ostrvljani. Ili - otocani. I mogu mirne duse da se prave Englezi. Zato bolje im je to objasniti sada, nego da cekaju slucajnog stranca koji ce sve u setnji vidjeti - i reci. Ili koji ce im iz knjiga njima nepoznatih govoriti o njihovom gradu, kao onda kad je prije skoro dvije decenije dolutao ovamo lutajuci reporter Gerhard Ledic, koji je ovdasnje ljude upoznavao sa njima samima

01.06.2008.

Bosanska piramida

Mnogo je prica o Bosanskim piramidama jedni vjeruju drugi nevjeruju.
Zato sam odlucio dok sam na godisnjem odmoru da se i sam uvjerim o ovom Bosansko Hercegovackom fenomenu.
Kad sam stigao u Visoko trazio sam smjestaj u nekom od hotela i bas se nadjoh pred hotelom piramida sunca kako se sada zove mada jos stoji naziv hollywood.
Ulazimo u hotel koji je prepun naroda koji sjede na terasi, prolazimo nekako kroz tu masu i stizemo do recepcije. Jedna mlada djevojka nas informise sa smjestajem i cijenama u hotelu i vodi nas do sobe koja se nalazi na zadnjem spratu hotela.
Idemo liftom koji je nesiguran. Dosli smo do sobe koja je vise licila na vojnicki smjestaj, televizor koji ne radi jedna sijelica radi druga ne kreveti poredani jedan do drugog i jedan mali prozor koji ima pogled na jedan dio piramide.
Uzeli smo taj smjestaj jer smo zarko zeljeli da obidjemo Bosanske piramide.
Kada smo se smjestili i istusirali, izasli smo u obilazak grada. U to vrijeme je bila neka manifetacija u gradu mislim da se zvala "Visocko ljeto".
Puno svijeta koji uzurbano idu gore dole, ulicni prodavaci rade svoj posao svega ima za kupiti svako se snalazi na svoj nacin.
Sticemo kroz masu naroda onako gladni do cevabdzinice Ihtijarevic, nema mjesta cekamo da neko izadje. Napokon smo unisli unutra narucujemo cevape i hamburgere.
Gospodja koja nas posluzuje se smije kaze nemamo zemicki za hamburgere moze li lepina.
Vise mi je licilo na neku pljeskavicu nego na hamburger, al' dobro...
Kada smo vecerali vratili smo se u sobu i prenocili.
U jutro smo otisli na dorucak ja sam narucio omlet sa sirom,
al ga nisam pojeo iz higijenskih razloga. Djevojka sa recepcije koja je pravila omlet sa sirom
(ne znam zasto bas ona, vjerovatno nemaju kuhara zaposlenog u hotelu) nam objasnjava o piramidama, i kaze da ocekuje gospodina Semira Osmanagica ovdje u restoranu.
U nadi da cu ga vidjeti pravim se da jedem onaj omlet, vrijeme ide a on se ne pojavljuje, tako da smo morali otici nevidjevsi gospodina Osmanagica.
Narucujemo taxi koji nas je vodio u obilazak piramida. Gospodin koji nas je vozio bio je jako ljubazan trudio se da nam objasni sve koliko je on znao. Prvo smo dosli do piramide mjeseca parkirali auto i polako krenuli u obilazak. Greska nam je bila da smo imali papuce na nogama ne vodeci racuna da je brdo i da je klizavo. Al' nekako smo i tu prepreku savladali.
Prva sonda na koju smo naisli daje nam utisak da tu stvarno nesto ima.
Kamene ploce koje su filigranski poredane jedna do druge uvjeravaju nas u postojanju necega. Tu se slikamo i nastavljamo dalje do druge sonde. Isti prizor, poredane kamene ploce ispod zemlje koja se godinama talozila.
Sa piramide mjeseca slikam piramidu sunca na drugoj strani. Pravilni oblici brda ukazuju samo na jedno da je tu ipak nekad postojala piramida. Nastavljamo dalje i svugdje ista slika, gospodin koji nas je vozio nam objasnjava dok je bio dijete i igrao se ganje po tom brdu da je brdo odzvanjalo ispod nogu i da su mu dali ime tutnjevac, pa kako su mjestani gradili kuce i iskopavali zemlju za temelj i pronalazili ogromne kamene ploce pravilnog oblika koje nisu mogli izvuci iz zemlje sa masinama kojima su raspolagali nego su morali narucivati specijalne masine koje su dolazile iz Beograda da izvuku to kamenje.
Zavrsavamo obilazak piramide mjeseca i krecemo prema piramidi sunca. U samom podnoziju piramide mjeseca, gdje smo parkirali auto, docekuju nas prodavaci koji prodaju sve u znaku piramide.
Kupujemo knjigu Bosanska dolina piramida i ostale ukrase u obliku piramida.
Sjedamo u auto i nastavljamo dalje prema piramidi sunca. Put je jako uzak i neprohodan a gospodin koji nas vozi je profesionalac u svom poslu i sve to prelazi bez i malo problema.
Dolazimo na sam vrh piramide sunca i cujemo pricu kako je gradski mocnik kupio na vrhu piramide zemlju za male pare i ogradio je, da bi sutradan doslo na snagu zakon o zabrani prodaje i kupnji zemljista u toku iskopavanja piramida.
To nekome nije sjelo pa je svu ogradu pocupao stavio na hrpu i zapalio (nasa posla).
Dolazimo do kraljevskog grada na vrhu brda. I dok nam gospodin objasnjava kako se od pamtivjeka kuce gradile na ravnini, tako i ovaj kraljevski grad, je napravljen na vrhu piramide posto je tu bilo najravnije. Danas nema kraljevskog grada samo rusevine koje ukazuju da je nekad ipak tu postojao, i slika na panou kako je izgledao u davna vremena.
Zavrsavamo obilazak kraljevskog grada i nastavljamo obilazak piramide sunca korak po korak. Dolazimo na sam vrh piramide koji nije ni malo bio lak jel je nagib otprilike 70%. I ako su napravite stepenice do piramide jako je naporno doci do samog vrha. Tu srecemo covjeka koji je dosao iz Zagreba. Tezak je preko 100kg ide sa stakama, uspjeo se popeti na sam vrh. Cujemo razne komentare u vezi gospodina koji je istrajao u svojoj zelji da dodje i vidi ovaj fenomen. Srecemo jednog momka koji je tu zaposlen kao vodic i on nam dalje objasnjava o piramidama. Prvo sto sam ga upitao je "Ima li ovdje piramida?" Usljedio je odgovor kao munja 100% ih ima, i nastavlja svoj komentar:
Dolazili su ovdje naucnici, snimano je iz svemira, kamene ploce su slate na analize i uvjek je bio odgovor da su to piramide, al eto neko se nadje ovdje i kaze da ih nema. Od njega dalje saznajem da je do sada pronadjeno pet piramida od kojih su Piramida Sunca, Mjeseca, Zmaja, Ljubavi dok petoj piramidi nisu dali jos ime.
Turisti dolaze iz raznih krajeva svijeta, srecem Gospodju koja je iz Sarajeva i sa njom komentarisem.
Kaze mi ovako: Zasto da ne vjerujemo u ovo? Pa u Medjugoriju ljudi vjeruju u ono sto ne vide, a mi ovo sto vidimo ne vjerujemo! Ma kakav smo mi narod?
I tako kroz razgovor se blizi i kraj nasem obilasku piramida. Dobijamo na poklon od vodica komad od piramide sunca, stavljamo novac za donaciju u jednu kasu koja se nalazi odmah tu pored nas. Silazimo polako prema dolini, susrecemo masu svijeta koja sa nestrpljenje kroci ka vrhu piramide.
I na kraju moj komentar vjerujemo u ono sto vidimo.








01.06.2008.

....






08.02.2008.

Peručaćko jezero


Name:  perucacko-jezero.JPG
Views: 3
Size:  45.5 KB

Na samoj obali rijeke Drine, okruženo zelenilom, vrelima, vodopadima i bogumilskim spomenicima, nalazi malo, ali veoma lijepo mesto, Peručac.Od njega se,uzvodno, na oko 2 km, nalazi brana "HE Bajina bašta", iza koje se prostire Peručaćko (ili Drinsko) jezero.Peručaćko jezero, nastalo ja pregradjivanjem toka Drine, za potrebe hidroelektrane "Bajina Bašta". Akumulacija je dugacka 54 km i prostire se kroz veličanstveni kanjon do Višegrada.Širina kanjona varira od 100m do 1100m. Kanjon počinje na 7 km od HE. Maksimalna dubina jezera prelazi 80 m. Obala i veći deo dna su kameniti. Obala je strma, tako da, na par metara od obale, dubina dostiže izmedju tri i osam metara, zavisno od vodostaja. Sredina jezera je granica izmedju Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore.

Name:  perucacko-jezero-brana.jpg
Views: 3
Size:  25.3 KB

Stariji postovi

Bosna i Hercegovina
<< 04/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

MOJI LINKOVI

sluzbeni jezici
hrvatski
bošnjački
srpski

Glavni grad Sarajevo

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine
Željko Komšić,
Nebojša Radmanović,
Haris Silajdžić

Predsjednik Vlade: Nikola Špirić

Površina:51.129 km²

Stanovnistvo: 3.922.205 odnosno 78/km²


Valuta: konvertabilna marka ( 100 feninga)
Vremenskazona: UTC +1
UTC +2 ljeti

Internet nastavak : .ba

Pozivni broj 387



Istorija Bosne i hercegovine
Bosanskohercegovačka banovina

U srednjem vijeku na području današnje Bosne i Hercegovine postojala je država Bosna koja je na vrhuncu svoje moći bila jedna od najjačih balkanskih država. Prvi bosanski kralj je bio Tvrtko I Kotromanić, koji je krunisan u Milama kod Visokog.
Kroz vlastiti unutrašnji razvoj i s uticajem razvijenijih i naprednijih vanjskih društvenih i političkih faktora (najčešće Bizanta) i Franaka, i u Bosni se počelo raspadati staro rodovsko-plemensko društvo i razvijati elementi ranofeudalnog društva. Do kraja 9. vijeka Bosna je postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od rodovsko-plemenskih starješina nastaje bosanska vlastela koja vodi mladu državu. Prema ekonomskoj moći vlastela se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani za različite vojne zasluge ispunjene vladajućem rodu koji je predstavljao vladarsku dinastiju i bio na čelu hijerarhije bosanskog društva. Bosanski feudalni sistem zasniva se na plemenitoj baštini koja je uobičajena u zapadnoevropskim zemljama. Ona predstavlja trajnu svojinu sa vazalnim odnosima zasnovanim na sistemu vjerne službe i vjere gospodske između seniora kao gospodara i vazala kao podanika. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi). Važan društveni sloj bili su Vlasi. Sve do 14. vijeka u Bosni je ropstvo bilo veoma razvijeno. U razvijenom srednjem vijeku vladar u Bosni je imao titulu bana (od avarske riječi što znači bajan - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka I Kotromanića za kralja (1377), bosanski vladari će kraljevsku titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do pada Bosne u ruke Osmanlija 1463.
Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najviše Bizant i Ugarsko kraljevstvo. Te dvije sile su se borile za prevlast na Balkanskom poluotoku i imale značajan upliv na historiju srednjovjekovne Bosne. Iako se ranije pominje institucija bana u Bosni, prvi po imenu poznati bosanski ban bio je Ban Borić (1154.- 1164.). Živio je do kraja 12. vijeka, pa se može zaključiti da je u vrijeme dok je vladao Bosnom bio veoma mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat izmedju ugarskog kralja Stjepana IV. i bizantskog cara Manuela I Komnena (1143-1180) oko prevlasti na Balkanu. Ban Borić je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom učestvovao u opsadi
Doba Kulina Bana
Nakon bana Borića na vlast u Bosni dolazi čuveni ban Kulin (1180. - 1204.) Ban Kulin na vlast dolazi i prije 1180. kao bizantski vazal. Smrću bizantskog cara Manuela Komnena nestaje bizantskog prisustva i započinje njegovo neovisno vladanje Bosnom.
U daljem razvoju Bosna je više bila vezana za Ugarsku, uz čije prisustvo je izgrađivala svoj samostalni izraz. Ban Kulin je vojno ojačao svoju državu i proširio je na prostore župa Soli i Usore, tako da je bosanska vlast bila uspostavljna nad cijelim slivom rijeke Bosne.
Teritorijalno širenje Bosne izraz je dotadašnjeg unutrašnjeg razvoja države. To se manifestiralo privrednim pokazateljima, a i međunarodnim respektovanjem. Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, ban Kulin sa Dubrovnikom sklapa trgovački ugovor. Nastali dokument, Povelja Kulina bana od 29. augusta 1189. pokazuje više segmenata izrasle bosanske države. Krajem 12. vijeka započele su optužbe da ban Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). To nije odgovaralo papi Inocentiju III. koji je želio uništiti njene vjernike. On poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod protiv nevjernika u Bosni. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika i vjernika pred papinim izaslanikom Kazamarisom i na Bilinom polju kod Zenice 1203. Kulin javno prihvata učenje crkve kakvo traži Rim. Time je prevaziđen veliki sukob ali vjerska situacija u Bosni, sa prisustvom drugačijeg vjerskog shvatanja, dobila je novu dimenziju koja će obilježiti njenu srednjovjekovnu egzistenciju i prepoznatljiv odraz u onovremenom zapadnoevropskom svijetu.
U 13. vijeku hereza će dobiti svoju organizacionu formu i lik kao Crkva bosanska sa hijerarhijom i shvatanjima koja će uhvatiti jake korijene među stanovništvom. Pod izlikom uništavanja hereze, a u namjeri da osvoji Bosnu, Ugarska će poduzeti niz križarskih pohoda protiv Bosne. Ti sukobi su pojačali jedinstvo između nove vjere i vlastele, a kao krajnji rezultat bilo je protjerivanje organizacije bosanske katoličke crkve (Bosanske biskupije) u Ugarsku (u Đakovo). Crkva bosanska postala je jedina heretička crkva koja je postala zemaljska crkva, bosanska državna vjera.
Početkom 15. vijeka, pred opasnošću od Žigmunda Luksemburškog, Bosanci su od Ladislava Napuljskog tražili da Bosna ima granice prema Ugarskoj iz doba bana Kulina. Kulin ban je ostavio značajnog traga u uzdizanju Bosne među najvažnije subjekte na istočnoj jadranskoj obali. To je pamćeno kao vrijeme bosanske samostalnosti i jasne samobitnosti. Zato je i ne bez razloga doba Kulina bana u historiji srednjovjekovne Bosne zabilježeno je narodnom poslovicom koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana".

Vladavina Stjepana II Kotromanića

Poslije sloma Bribirskih (Šubića) Bosna ponovno jača i vremenom prerasta u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma, te teritorij od Neretve do Cetine koja postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja i Donje krajeve, Usoru i Soli. Ban Stjepan II. Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II. Kotromanić sklapa zatim trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. godine on piše:
"Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove pred gospodina bana..."
Ovo je vrlo značajan dokument, jer govori da u Bosni žive Bošnjani, Bosanci kao stanovnici srednjovjekovne bosanske države. To se očituje na svim zvaničnim dokumentima bosanske države, te na mnogim nezvaničnim, kao što su glose na krstjanskim vjerskim knjigama i natpisima na stećcima, gdje i stanovnici srednjovjekovne Bosne sebe nazivaju Bošnjanima, odnosno Bosancima.
Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu bosansku, čija hijerarhija čvrsto stoji uz bosanske vladare i velmože, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji bi prema zahtjevima trebali znati bosanski jezik.
Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat sa sjedištem u Milama, koji se širi i uključuje mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunske, tako da već 1385. ima 35 samostana, od kojih su samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine, još se 12 franjevačkih samostana gradi širom Bosne, uglavnom u jakim centrima privrednog razvoja srednjovjekovne bosanske države.
Godine 1350. Srpsko carstvo napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo je područje Huma. Međutim, bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II. Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti da protjera srpsku vojsku iz bosanske zemlje.
Vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, obilježena je jakim privrednim razvojem zasnovanim na rudarstvu i trgovini, naročito u izvozu traženih domaćih sirovina srebra, bakra i olova. Počinje da se kuje bosanski dinar - Denarius, groš. Razvijaju se nova gradska naselja, karavanske stanice i putne komunikacije. Sve je više stranaca koji u Bosni nalaze svoj ekonomski interes. To jača i domaću privrednu osnovu. Putem karavanske trgovine, koju obavljaju ponosnici na čelu sa kramarima vrši se razmjena bosanskih proizvoda sa primorskim gradovima. Nastaju brojna trgovačka društva koja djeluju na širim prostorima. To doprinosi da se razvijaju carine u srednjovjekovnoj Bosni.
Udajom kćerke Elizabete 1353. za ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinskog tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, Stjepan II je podigao ugled Bosne i vladarske loze dinastije Kotromanića koaja se približila najvišim nivoima onovremene evropske politike.

Tvrtko I Kotromanić
Svoj najveći uspon Bosna će doživjeti upravo za vrijeme svoga zadnjeg bana i prvog kralja Tvrtka I Kotromanića 1353 - 1391. Godine 1353. ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. Iza njega ostala je stabilna bosanska država, nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna. Iza njega ostala je i uznapredovala moć njegovih vazala koji počinju da učestvuju u politici centralne vlasti kao vrlo značajna politička snaga. Poslije Stjepana II. na bansku stolicu sjeo je njegov sinovac, Tvrtko I Kotromanić, koji u tome trenutku imao samo 15 godina. On u početku ima velike probleme unutar zemlje, a to iskorištava Ugarska. Godine 1363. izbija sukob između Tvrtka i Ludovika I Anžuvinskog, u kojem Bosna izlazi kao pobjednik. Mladi ban se iskalio u sukobu sa Ugarskom, dobio povjerenje i prestiž među bosanskim magnatima. To mu je omogućilo nove teritorijalnopolitičke promjene u Bosni.

Bosansko kraljevstvo

Nakon što je stabilizovao vlast u zemlji, Tvrtko širi Bosnu na njenim jugoistočnim granicama. U savezu sa srpskim oblasnim gospodarom knezom Lazarom Hrebljanovićem slama srpskog oblasnog gospodara Nikolu Altomanovića i pripaja njegovu zemlju Bosni 1373. Bosna se proširuje na dijelove gornjeg Podrinja i Polimlje. Početkom 1377. Tvrtko proširuje Bosnu na Trebinje, te župe Konavli i Dračevica. Time je Bosna izišla na jadransku obalu i južno od Dubrovnika na području Boke Kotorske.
Krunisanje Tvrtka za kralja

U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići). Tu je bilo krunidbeno mjesto i kasnijih bosanskih kraljeva. Nova osvajanja na području Dalmacije i Hrvatske omogućavaju mu da se nazove i kraljem Hrvatske i Dalmacije. Krunisanjem bosanski vladari stječu Svetodmitarski dohodak u iznosu od 2000 perpera. Uz raniji Stonski dohodak to su najvažniji tributi koje Dubrovčani plaćaju bosanskim vladarima.
U namjeri da vodi samostalnu ekonomsku politiku na istočnoj jadranskoj obali kralj Tvrtko I osniva trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske pod nazivom Novi, (današnji Herceg Novi). To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju nagovoriti kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt luke u Novom. Za uzvrat Tvrtko je stekao trg Drijeva i Kotor 1385.
Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju tadašnje vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu je izvršila upravo bosanska vojska i to 13. august 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno obranila grad. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije. Time preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa otocima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te otoke Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu.
U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386., pa u ljeto 1388. kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s vojvodom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom vojvode Vlatka Vukovića, sudjeluje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od predvodnika koalicije Srba, te Ugara, Hrvata, Albanaca i Grka, koja se na Kosovu polju 1389. suprotstavlja Osmanskom carstvu. Tvrtko se hvali da je kršćanska koalicija pobijedila, no Osmanlije svoje prodore još više povećavaju, a postaju i prvi bosanski susjedi na jugoistočnim granicama Bosne preko vazalnih posjeda Vuka Brankovića .
Tvrtkovi nasljednici
Poslije Tvrtkove smrti 1391. nastupa poprilično nestabilna politička klima na bosanskim granicama, između Ugarske i Osmanlija. Novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša koji gubi teritorije u Dalmaciji i Hrvatskoj, ali uspijeva da očuva državu stabilnom. Humska vlasteoska porodica Sankovići, župan Beljak i vojvoda Radič Sanković, pokušavaju prodati župu Konavli Dubrovčanima, ali ih kralj i bosanski sabor kažnjavaju oduzimanjem posjeda. To pokazuje izuzetnu unutrašnju stabilnost u zemlji. Najveća opasnost za Bosnu ipak dolazi od ugarskog kralja Žigmunda Luksembuurškog koji je u svojoj južnoj politici zacrtao bosansku krunu. krupno plemstvo se koncentriše u odbrani bosanske krune. Prema ugovoru iz 1394. kruna je trebala pripasti Žigmundu poslije Dabišine smrti, no Bosanci za novog vladara dovode kraljicu, Dabišinu ženu Jelenu. Time prave interregnum koji im omogućava da dobiju na vremenu i pojačaju svoje pozicije prema ugarskom vladaru. Uz pomoć najodanije vlastele iz rodova Kosače, Pavlovići i Hrvatinići interegnum se završava 1398., kada na prijestolje dolazi Stjepan Ostoja. To je doba jakog uticaja bosanskog sabora (bosanskog stanak) na bosanskog vladara. Istaknutu ulogu imali su Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić Kosača, Pavle Radinović i tepčija Batalo.

Kralj Ostoja je prodao primorje Dubrovčanima krajem 1399. Zbog neuspješnog rata sa Dubrovnikom 1403-1404 kralj Ostoja je zbačen sa prijestolja 1404, a novim kraljem je imenovan Tvrtka II, inače sina kralja Tvrtka I Kotromanića. Zbog spora oko sela |Lisac mir sa Dubrovnikom je postignut tek 1405.
Ova smjena na bosanskom prijestolju izaziva reakciju ugarskog kralja Žigmunda koji pomaže prougarski orijentisanom bivšem kralju Stjepanu Ostoji. Žigmund je uspio da djeluje i na Tvrtka II, ali nastao je novi preokret u kojem je na vlast opet došao Stjepan Ostoja 1409.



POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1234 GODINE - BAN NINOSLAV

Godine 1234
Az,rab Božiji Matej,imenom Ban Bosn`ski Ninoslav,klnu se obćini Dubrovačkoj:Da stoju s vami u mir i u vsaku pravdu - kako su stali i moji stari.
I da svobodno hodite u mojej zemlji - da vi nije desetka nikogare.
Ako vi tko učini krivinu mojih kmeti - da se pri pred`mnom.A ako vi ja pravine ne učinu,to - to ja kriv.
I,ako se razratite s Kraljem s Raškim - da vas ne dam,s vsim vašim dobitkom.
I da vi uhranu.I čto se učinilo,prije ili poslje - da se pri.
I da nije izma,n`da je pravda.
Da se ne uzimlje desetka - dokole sam ja živ,i moje dijete,i moje unučje.Kto sije preskoči - da je klet.
I kada pridu u Dubrovnik - da na me ne ustane nitkore.Dje ja s`m sad u svojej zemlji - kto hoće iskati,išti!Dje ja s`m rad pravdu učine.I ako pravdu ne učinu - da s`m kriv...
I ne bješe moje pečati velije - odnesena bješe.Da tozi je moja pečat - ka je pri knjizi!...

POVELJA IZ 1323 GODINE - BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ

Godine 1323
Az sveti Grgur,a zovom Ban Stjepan,gospodin Bosanski,i brat moj Knez Vladislav,da je vidomo vsim zemljam` Bosanskim:
Dasva vjeru i dušu otca naju,gospodina Bana i vsih roditelja naših i svoju,Knezu Vlkosavu,sinu Kneza Hrvatina Ključkoga,pred Djedom Velikim Radoslavom,i pred Gostom Velikim Radoslavom,i pred Starcom Radomirom,i Žunborom,i Vlčkom,i pred vsvom Crkvom,i pred Bosnom.
Da nije u naju Vladislav sužanj ni pogubljenik,i da na nj ne poslušava klevete.I,ako bi u čem sgriješil Vlkoslav,da stane pred dobrimi mužmi da se opravi - a da za jegovo ne pohitava nizaštore.
A ako bisva sije pritvorila bez bez jegove nevjere - da sva otsupila od Boga i ot vjere i da nam nije otčine molitve i materine,i da sva druga Jude.I sije se učini na Mojštri.
I na sijej vjeri dasva Knezu Vlkoslavu dvije župe u djedinu i u isklad,Banice i Vrbanju,i dva grada Ključ i Kotor.I ondje da nije naših vladavca ni sade,razvje kada hoće Vlkoslav.
Dasva one župe,od meje do meje,a ne inom bratu jegovu,ni sinovcu,razvje Knezu Vlkoslavu i jega ostalšemu - a od niju da služi gospodinu oružjem,koliko može najbolje.
A od Lužac,otkole je Vlkoslav pristupil k nama,za deset ljeta,kto te ljubi bez naju srdca - zovi ga!...
A sije pisanije svrši se u gosti velikoga hiži,u Radoslali.

POVELJA GRGURU STIPANIĆU IZ 1323 GODINE - BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ

Godine 1323
Az,Sveti Grgur,a zovom Ban Stipan,po milosti Božijoj gospodin svim zemljam` Bosanskim : i Solskim i Usorskim i Donjim krajem i Humskoj zemlji gospodin,i brat moj Vladislav:
Dasva Knezu Grguru velikomu Stipaniću milost svoju vi,naju viru i dušu,dasva mu prvo Čečavu,drugu Hrastuš,treće Une na više Jakeša,četvrto Volović,peto Modrič.
Toj mu damo za njegovu virnu službu tada - kada ga poslasmo prid našimi vlasteli po gospoju,po moju,Caru Bu(ga)rskomu.I u tom nam posluži pravo i virno.
I ja,Ban Stipan,s bratom mojim,s Knezom s Vladislavom,taj sela naju dasv` Knezu Grguru Stipaniću u vike vikom,i njegovu ostalomu - da mu se to ne poreče nikadare,ni njemu ni njegovu ostalome,što bi ga ne opitala Crkva Bosanska.
A se pisa Pribisav,dijak Bana Stipana - koji držaše od Save do mora,od Cetine do Drine...

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
67530

Powered by Blogger.ba